Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Hrvatska

10. Januara 2015.
 

Poezija Antonie Kralj

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Antonia Kralj (djevojačko Padovan), rođena 1987. godine u Splitu (Hrvatska).  Završila 2. jezičnu gimnaziju u Splitu, te samo prvu godinu Filozofskog fakulteta u Zadru (hrvatski jezik i književnost). Objavila prvu zbirku pjesama Prašnjava staza (Studio TiM, Rijeka, 2013.). Od  2013. redovna članica udruge DADAnti (udruga za promicanje eksperimentalne umjetnosti, Split). Objavljivala na web portalima Studio TiM, Književnost uživo, Blacksheep.rs, Avlija te u časopisima Afirmator, Književnost uživo, Kreativni magazin, Radio Gornji Grad, Književno pero… Objavljivana i u fanzinima, te zbornicima (‘Goli život u umetnosti’ 2014., Srbija, ‘Sve boje leta’ 2014., ‘Zbornik 2. Gornjogradskog književnog festivala’ 2014., Zagreb). Redovito objavljuje poeziju i tekstove na web stranici Blacksheep.rs. Osvojila četiri druge nagrade na međunarodnim festivalima poezije i kratke priče 2014. godine, sve četri u kategoriji poezije do 30 godina, i to redom: 2. nagradu osmog međunarodnog festivala ‘Duško Trifunović’, 2. nagradu šestog međunarodnog festivala ‘Trifun Dimić’, 2. nagradu šestog međunarodnog festivala ‘Magda Simin’, te 2. nagradu šestog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Stanislav Preprek“.

Piše, živi i radi u Splitu.

 

GORAK VAPAJ

 

Vrisak mi pruži u razapetom glasu,

izmisli riječ za mene,

pošalji mi stih u svom perverznom mahu,

udahni me i ispuhni k’o suvišan teret.

 

Onda zakopaj duboko taj spomen

da sam ikad ušla u odaje tvog razuma,

ili da sam ti bila nešto kao osjećaj,

gorak vapaj kajanja u tvojim galamama.

 

GDJE MI JE UM

 

Gdje mi je um?

U srcu zakopanog pepela,

kopam smrdljiva nadrastanja,

pojmove ljubavi

i sličnih dražesnih pojava.

Nema tu srca, a ni razuma.

Gdje mi je um?

Kao da želim uopće da znam,

pijeskom nebuloza zatrpan,

ništa ne ostavljam,

u mahnitom jurišu,

rado bih eksplodirala…

Ma s umom ili bez njega.

 

EVO TI PJESMA PJESNIČE

 

On radi mjesecima

na premudrim stihovima

da bi ga zvali pjesnikom…

On ni u ludilu

neće prosuti stihove poput mene –

bez razmišljanja, bez pripravljanja.

Njega bode usred uma

svaka krivo postavljena točka,

svaki zarez i kvačica krivog nagiba,

sva gramatička fulavanja

ili ne daj bože nove riječi

izmišljene od kvazi pjesnika.

On radi danima

profesorski bistro, filozofski ponosno

na remek djelu svog pjesmuljka,

izglancava svako slovo

premudrim potezima svoje tinte,

upreže akademske vijuge

u strofe što još dugo neće biti gotove…

nema ništa iz rukava,

to bi bilo nezrelo…

Jer kao da je pjesništvo

zanat što se obučava.

On nema pojma

da pjesme služe

onima što pišu iz daha

kao svojevrsan ispuh datog momenta,

i da takvi napišu tisuću pjesama

u mjesecima

dok njegova jedna još nije

savršeno svršena.

Njega će zvati pjesnikom.

A Pjesnika će znati razaznati

vrijeme što će stihovima suditi.

Iz rukava.

Evo ti pjesma, pjesniče.

 

DOKTORI ODAVNO OTIŠLI

 

Nadogradit ćemo atmosfere

k’o stokatnice,

odvrčati mozgove

k’o razdražujuće pištalice,

ima li mjesta za filozofije?

Ponavljam;

pardon, ima li vrijeme iluzije?

Iluzije nose podočnjake

zbog naših izmišljotina,

izblijedili smo svijet;

kemikalije su sveta vodica,

blijeda slikovnica

pomahnitalih udova,

dlakava groznica,

šaputava pozornica.

Priznajte, svi smo isti,

svijet je velika ludnica…

Doktori odavno otišli.

 

ČUDESAN DIO

 

Mogu li sada napisati pjesmu

u maglovitom sjećanju svoje sutrašnjice

s iskrivljenom slikom riječi

što plivaju umom k’o besmislice

 

Mogu li ući bar u dvorište sebe

i u sjeni krošnje svoje zlatne mašte

biti barem vlas trave što u hladu raste

i čudesan dio savršene bašte

 

Mogu li ponuditi uhu budan smisao

ili srcu vrtoglavost snova

kad duša uvijek tjera tvrdoglavo

i putem stvara ludila nova

 

(PRAVO NA) ČOVJEČNOST

 

Ostavi se gluposti

rekla mi je mama

”Ali ostati ću dužna

onima što dolaze za nama,”

( Pomislila sam, ali nisam rekla.)

Ne želi znati mama

da nije to revolucija iz fotelja

niti promišljen čin intelektualca,

ma nije to ni povođenje slijepim masama

niti pubertetska glava puna ideala;

to je jer si me učila da budem čovjek,

i da njemu pripada njegova glava.

To je razum pojedinca

nezadovoljan masom;

masom niklom iz generacije bunta,

pa sad kad sam i sama postala mamom,

i ja za sobom želim ostavit čovjeka.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

ZELENA PLANETA: Pravilno odlaganje otpada

Poštovani slušaoci radija Slobodna Crna Gora dobar dan i dobrodošli u šestu emisiju ‘’ZELENA PLANETA’’ o životnoj sredini koje su dio projektnih aktivnosti šestomjesečnog projekta ”Vratimo se prirodi – za zel...
by Redakcija
0

 
 

Treća zbirka poezije Tamare Senić ”Mozaik”

ПЕРИВОЈЕ ПОПОВИЋ СТИХОВИ, НОТЕ И ЦРТЕЖИ (Тамара Сенић: „МОЗАИК“, пјеснички, музички и ликовни свјетлоказ in vivo)   „Koлутају ...
by Redakcija
0

 
 

Muslimanski učenjaci se po prvi put složili oko jednog pitanja

Po prvi put u povijesti muslimana povodom jedne fetve nećemo sa tugom konstatovati da se ”ulema razišla”, jer su se muslimanski učenjaci iz cijelog svijeta konačno složili oko jednog pitanja. Ovakav jasan stav ...
by Redakcija
0

 

 

Vlado Jović: Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Vlado Jović   ODGOJ I HIGIJENA RUKU OBITELJI KULENOVIĆ   Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zv...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Božidar Proročić: ”Gazija” – zaboravljeni film jednog vremena

Rijetko ćete kada čuti u bosanskom jeziku izraz ,,Gazija” jer sve ono što je lijepo polako nestaje. Pronaći će te ga u starim zaboravljenim knjigama, spisima, arhivima. Gazija je turcizam koji je nastao od od arapske rij...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona