Antonija Cvitanović
Antonija Cvitanović, (r. Ivić), rođena u Karlovcu, 21. 05. 1986. godine gdje je pohađala osnovnu i srednju Tehnološko-kemijsku školu. Nakon završene srednje škole odlazi u Zadar na studij Informatologije i Komunikologije na Sveučilištu u Zadru gdje nakon druge godine napušta studij.
Pisanjem se liječi dugi niz godina iako svoje radove nigdje nije objavljivala.
Živi i radi u Karlovcu, Hrvatska.
***
Kako ću krenuti, slomljeni ratnik,
Ranjenog tijela i povrijeđene duše.
Kad ponos isčezne
I oči izgube naslijeđeni sjaj
Tvrdoglavih odluka što su me i dovele na ovo ratište,
Al da pobjedonosno izađem,
A ja se kući vraćam poražen.
Nosim patnju gubitnika.
Da skrenem drugim stazama
Što u nove gradove me vode?
Tuđim da se dajem
I svoje da zaboravim korijene?
Duhove predaka da spalim istog časa,
Da rastjeram zvuke majke
Što za moje grijehe plaća?
Ne marim što plače
I što još povratak moj čeka.
Sina bijednika,
Slomljenog koplja da se vraćam
I pod skute, kao dijete, da se bacam?
Da me žena brani
Od udaraca svijeta,
Kući da se vraćam posramljen?
Kako ću krenuti, slomljeni ratnik,
Ranjenog tijela i povrijeđene duše,
Pred lice naroda što u mene nade polaže,
A ja se vraćam poražen.
***
Ja ne plačem… ja jesam Plač.
Odsada moje ime je Jecaj,
A u stopu me prati Tuga.
Iz mog pogleda izlazi Sjeta
Ruku pod ruku
S navalama Beznađa i Srušenim Snovima.
Moji udovi su Pali Borci za ideal ljubavi
Ubijeni i izmasakrirani na ratištu.
Na mojim usama je Poraz
Koji umorno priča svoju priču
O Slomljenom src koje pokušava zaustaviti krvarenje,
Ali ne ide…
Nazovi moju pojavu Laž
Jer ako se nasmijem,
Moj osmjeh je Laž.
Ako uspravno hodam i to je Laž
Jer ponirem kao na izlomljenim gležnjevima.
Ja ne bolujem, ja jesam Bol.
Ja sam Kišni dan i Nesvjestica
I Krik u praznoći.
Ja ne plačem,
Ja jesam Plač.
***
Dah života smrt je srela,
Tugom mrežu boli splela.
Bol u duši jače tišti,
Oči plaču,
Pogled vrišti!
Ne umrijet’ ni život pustit’
Sklopit’ oči
I mir usnit’.
***
O jado što u sreću se ufaš,
U nadu što ne prilazi biću tužnom.
Proklet kao Sizif da tratiš život
Na guranje želja kao kamen uzbrdo,
Nemoćan jer se uvijek sruše na dno.
