Esma Muratović (rođ. Lukač), rođena 3. februara 1961. godine u Rožajama. Studirala Historiju, a prvu historiografsku porodičnu knjigu izdala 2002. godine u Sarajevu “Neraskidiva veza bratstva Lukač”.
koliko imam roditelja Ja
uvijek recite dva,
a ako bi mene neko pitao
ja znam šta sam imala:
Imala sam majku, oca i maćehu.
Majka Raza me je rodila
18 godina golija
svojim mlijekom dvije godine hranila
i jako, jako mlada
pod zemljom otišla.
ponos u mojim snovima
ostade, snaga u našim domovima
i danas mi pred očima sja.
koja nas svo sedmoro jako voljela
majku nam oponašala,
i nije samo to vala!
Kada je umrla
sa minare rožajske džamije
poslije salavata
rečenica se začula:
Bajramova i Hajranova”.
Svi su znali da je ona bila maćeha
svi su znali ali nisu priznali
jer ona je sve to zaslužila.
Ovdje u ovom mezarluku
svi na okupu
nisu pod zakupom
niti privremeno
ovdje se njihove duše
Elhamu svoje djece vesele.
kad se slutnja u stvarnost pretvara,
kada nema gazda svoju petlju
onda miši sofrom poskakuju
poskakuju i jos kolo vode,
gadnog li vam primjera i zgode.
Lele im ga majci u kaburu
još da joj se izvući iz zemlje
pa da vidi šta joj snahe rade
kako ciče kao ljute zmije
i bratskom se nesrećom jos slade.
Glavnu riječ svaka želi imat
a ne znaju da se to ne smije
braći treba čuvat harmoniju
slogu gajit kao sestra bratu
ne upadat u bratske živote
ne cijepati jedno srce, dušu,
ne plakati na tuđem mezaru,
ne prevrćat mrtvu majku staru,
ne životu reći doviđenja,
crne žene šta li vam se sprema,
nigdje mira na zemlji vam nema.
nikom svijetlet neće dok ne svane
pa ni njima proklete im staze
što po bratskim srcima još gaze.
onamo će te čekati dobrodošlica,
pisat će na tabli Welcome,
hoće dabome,
jer tako se ne govori svakome.
ponesi koju kačmorku
krčag vode sa studenca
i zaoštrenu olovku
da ti diktiram želje.
operi noge na izvoru
popij vode po izboru
i pravo u grad.
postoje četiri strane
one sve vode do mene
bez mahane.
sokakom života moga
vidjet ćeš mene pod mapom
brda Bandžovoga!
čeka te sofra sa ručkom
ugodan, prolazan dan,
okružen dragim ljudima
a tu još nije kraj…!
Hanu Hadrovaču,
Nanu vrijednicu,
prvu krojačicu u Bihoru.
čaršafe i zarove za žene,
čakšire i džamadane za mladoženje.
sa puno imana,
imala je zlatne ruke,
“zlatnu” djecu ali i neke poroke.
po punu bi džezvu kahve popila
uz to i duhan pušila,
ali je dobrica bila.
iz glave je šnitove vadila,
burdu sačinila, i tako svi kažu
nikada se nije umorila.
nemam sliku da sastavim
pa da vidim…
nemam ništa što bi na nju podsjetilo
osim, osim lijepe priče o njoj,
i u Turskoj kod daidže Biša
njen mašinski stroj.
Kao knjiga bez slova
kao bez snijega godina Nova
kao ptica bez krila
kao prazan list papira.
ljuta ružna i mrgudna,
bez tebe sam suza bez plača
bez tebe i hod sporije korača.
bez tebe sunce ne sja,
bez tebe sam skoro ništa
a vrijedim za drugih trista.