Julija Aleksandrovna Alejčanka je rođena 1991. godine u gradu Orša u Belorusija. Diplomirala je i završila magistarske studije na Filološkom fakultetu u Minsku, a danas je na doktorskim studijama. Radi za časopis „Plamen“ na poziciji odgovornog sekretara. Piše poeziju, kratke priče, kritičke članke i prevodi.
Radove objavljuje u antologijama „Glasovi Dnjepra“ (2010), „Prvi cvet“ (2017), i u časopisima „Plamen“, „Njoman“, „Mladost“, novinama „Literatura i umetnost“, „Zvezda“, i u stranoj štampi.
Autor zbirke poezije „Pod čarobnim staklom“ (2017).
Prevodilac i priređivač serije knjiga izdavačke kuće „Zvezda“ – „Svetli znaci. Pesnici Kine.“
Pobednica Međunarodnog književnog konkursa za mlade pisce „Prvi cvet“ (2016).
Alejčankina dela su prevođena na ruski, ukrajinski, turkmenski, kahahstanski i azerbejdžanski jezik.
***
Moram da pospem
Sivim kamenom budnost
Oganj moga strastvenog srca,
Jer će svejedno on buknuti
I do kraja me spaliti.
Moram da pomešam
Glasove mog penastog proleća
Sa zvucima zvučnika,
Da ih može čuti
Neumoljiva publika.
Moram da zaboravim
Na laskave usne i ruke čekane
Jer će me svejedno u snu
Ugušiti one.
Moram da živim,
Kao da se ništa nije dogodilo.
Jer reka života
Baca na breg
Ugasle i nedorasle.
Oprosti!
Sunce u dlanovima. Veslaj
Putevima zraka nestašnog.
Mama, nestašluke oprosti!
Gde zalutah – ne sećam se tog.
Gde sam u čarobnim šumama
Svetle snove izgubila.
Kao u letnjim suzama
Miris mladosti topila…
Kao san – trava se povijala
Stazom strmom, opasnom.
Kao snaga duše se predala
Borbi sa večnom prevarom.
Sunce, svetlosti žrtvuj
U zlobnosti i mećave vek.
Bože, oprosti mi grehove!
Mama je opraštala uvek…
***
Priđi mi. Poljubi
Sećanje na umornim kapcima.
Poklič proleća na sreću počuj,
Šuštanje vetra na rodnim krovovima.
Dotakni se do bola duše,
Koji nežno na vratu pulsira –
Tako bruji sve za padanje kiše,
April nebo sivo ispira.
Pusti u kosu prstiju beg,
Kao malu, ljuljaj me na kolenima.
Kako zvuči tvoj smeh opraštanja –
Pozovi Svemir na tren ćutanjima.
***
Gledam Svemir u stoleću zvezdanim očima,
I nikad neću preći sna mog tlo.
Jer ne tražim razlog iz pamtiveka,
Zašto hrastovi rastu u tamno nebo.
Zašto snegovi peru spokoj i vremena zla,
Što šume ne pokazuju pečuraka staze
I što zaljubljeni vide svetle zore,
I pamte reči roditelja važne.
I verujem samo, da se nikad neće pocepati
Taj slucki pojas, koji veže sa večnošću živom.
I kada se lekovita kišica prolije,
Kao i ja će prorasti junskom travom.
***
Postaviti merdevine do zvezda
I dopreti do svetla…
Da bi kroz mirisnu letnju zoru
Za nas Venera procvetala.
Da bismo čuli večnost u svakom trenu,
Bojali smo se da pustimo ruke na čas.
I da ne bi daleki i zli
Više mogli da lažu nas…
***
U ostavljenom krevetu,
Na listu opalom
Spava umorno sunce
U paučini kišovitoj.
Spava umorno nebo
Posle noći kratke.
I čekaju zavese
Korake drhtećih vetrova.
Spava kratko pamćenje
Te stranice proživljene.
Da bi jednom vaskrsnuo
Zarad Afrodite Svoje…
***
Posle žege – dobra, sporna kiša,
Udara drsko po butinama vrelim.
A ja bih propustila u šaci milost
I videla grad u virovima podvodnim.
A mene bi lovio tvoj pogled kroz vodu,
Široko se prostom licu nasmejati…
Bosonoga ću poći po ulici,
Da bih videla kišu, u nebo se zaljubiti.
Prevela sa beloruskog: Dajana Lazarević