Ljiljana Vujić Tomljanović
Ljiljana Vujić Tomljanović rođena je 25. 02. 1958. godine u Međuvođu, nadomak Prijedora, živi i stvara u Bosanskoj Gradišci, Bosna i Hercegovina.
Prva objavljena pjesma 1973. godine, odnosno prva republička nagrada (takmičenje na nivou svih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini) predodređuje njen umjetnički put.
Osim pjesama, piše i eseje, prikaze… Objavila je: Ritmom duše (1995); Plameno ogledalo (1997); Mjesec nad gradom, haiku (1999); Slovo Izlaska (1999); Dalje od mlijeka (2002); Osamljeni putnik (2002); Treće sjećanje, poema (2004); Latice mogranja (2005); Živi zid (2006); Vjetrenjačama umoreni (2010).
Pjesme ju joj uvrštene u više zbornika i izbora poezije, kao i u nekoliko antologija. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, holandski, i slovenački jezik.
Dobitnica je više nagrada i prizanja, među kojima je počasna nagrada u Tokiu za poeziju 1999. i 2004. godinu, i jedna od Kočićevih nagrada u Dortmundu, 2003. i 2006. godine.
ZAVEŽLJAJ
rodimo se i
stavljaju nas u boksove
u zavežljaju dospijevamo u
rešetke
zadnja sjedišta
korpe za kupovinu
dvorišta strogo ograđena
zasebne učionice
u hodu zidamo svoje zidove
na stazama vlastitih putokaza
okrenuti leđima jedni drugima
zbog bezbjedonosnih razloga
minijaturni neopaženo vežu
teretni još jače –
pogledima strše a pri padu
stvore buku i prašinu
PAR
kud god hodi puž pohodi
po rođenju darovan dom
jedinstven primjer samostalnosti –
puž se ne veže – za nj parovi ne važe
sam se iz sebe rodi i sam kroz život vodi
po zakonu prirodnom
puž je tačka koja isključuje
šok pada i napor dizanja
preko trnja lagano klizi
za pojmove dobar i zao nije znao
niti da sva ljepota svijeta
Ljubavi je čar čiji zakon isto i par
u ogradama ne vidi slobodu
u opsadi prevari u maču krvavom
od Boga dan sam sebi dovoljan
kužni puž i njegov dom
kad se dirne nestanu rogovi… i živi
živi i ostavi tragove –
u sebi prebivamo domovi su sporedni
NESTVARAN
u vječnost si utisnut
kao voštani pečat na pošiljku a
po ko zna koji put se iz smrti budiš
užasnut što opet
isti cilj istu želju imaš
da zaustaviš sukobe a
pred očima identične slike –
bolest glad bijeda i multimilioneri
strogo povjerljivo i
marljivo prepisano
bez veze sa izazovima
stvarnog života
u kojem ništa nije slučajno a
sve zajedničko
čak i suza iz nečijeg oka
bez nekog drugog uvijek si sam a
neprestano se u neživom tražiš i
pronalaziš veliko ništa
u želji da budeš sve
UKOLIJENČENI
vrijeme i prostor
ledne aveti sve bliže jedna drugoj –
tope se i nestaju u beskraju…
za četiri sata vožnje
tri granična prelaza
narušavaju raspon
preostao od udaha do izdaha –
svi kolosijeci ispresijecani
strahujemo od sebe samih
vrtimo se kao crvi u prašnjavoj logi i
strijepimo od svake noge
(i ukolijenčene krave sapliću se tako
o vlasite korake
sa širokim poljem u krvi a
pomirene s kocem i konopce)
ŠIPC
s kažiprstom uprtim u
neistomišljenike
u takozvani ostatak svijeta
u Vesele sveske
okićene velikim i malim imenima
prštimo o Slobodi
prezreli šipci sjemenkama
kao da je poznasmo
iz nevidjelice dopuzalu a
nijedna je metafora ne opjeva
a kamoli bezumnik pod svoje uze –
suzom orošena raste
i z n u t r a
ukvašena miloštom tišine
kroz sunčeve zrake sja kroz zvijezde
(sve poznaje
Nebesku prisutnost u nama
osim nas samih)
DOK HODAŠ
nije čudno
što se mnogo piše a premalo čita
ono čeg’ se gnušaš to te i inspiriše
sve je tu u inat Ljepoti
dok trepneš
da te u neistinu u gorčinu obuče –
pišeš i vremenu se iskradaš
u bajku prerušenom
Ljepota je stvar neviđena
zaboraviš na vrijeme i doziva te
ono ne dozvoljava
da je sanjaš dok hodaš
jer ne poznaje domašaje sna
što se stvarnom nadom mjere
