Marija Juračić
Neka vjetar čita mi opijelo
.
Kada jednom klone umorno mi tijelo
a duša mirno poželi u san
neka vjetar tiho čita mi opijelo
neka ništa strano ne remeti dan.
.
U parku neka igraju se djeca
o hrid i dalje neka tuče val
neka tvoja duša za mojom ne jeca
neka te ne mori zbog ljubavi žal.
.
Samo neka more osjeti prazninu
traži moje korake u vali
izbriše mi stope, zagrli daljinu
i sjeti se kako smijat smo se znali.
.
Neka pjesma huji iznad tamnih šuma
ja volim slušat u lahoru note
stihom neka takne vrh skromnoga huma
ispod kojeg opet ljubim te, živote.
.
Igra dokona
.
Dat ću ti ovu pjesmu
a ti mi vrati stihove
za tebe napisane.
.
Vrati mi moje cvijeće
od bijeloga voska
od modroga sna.
.
I nagorene svijeće mi vrati
a ja ću ti punu čašu
onih crnih zvijezda dati
s oka nakapanih.
.
Ako ovo i nije prava pjesma
jer u pravoj te pjesmi nikada
ne bih nazvala mangupom i tatom
nego dušom svojom, zlatom
ti mi ipak vrati moje pjesme.
.
Ako hoćeš, lagat ću ti
ženski zamagljeno,
mazno, uvijeno
da nikada tebi nisam napisala stih,
da sve je to samo
glupost, igra dokona
ona što je od iskona igraju
On i Ona.
.
Priznat ću ti da se noću
u gorskom jezeru
s punim Mjesecom kupam
da mi vjetar u pohode dolazi
da mi breze otkrivaju sve tvoje tajne
i da su moji prijatelji vukovi
koji male vjeverice od zvijeri čuvaju.
Ali, vrati mi moje stihove.
Nisu oni za tebe pisani.
Oni su pisani za Ljubav.
.
Utrnule zvijezde
.
U mom si oku utrnuo zvijezde.
I bilo je to kao da si djetetu ukrao
čokoladu.
A ono nemoćno, uplakano,
samo
od sjajnog papira napravi Mjesec
pa na njega ovjesi
sve šarene laži da
više ne traži
mrtve
utrnule
zvijezde.
