Marina Palac-Čović
Paloma
(Prema „Prognanoj baladi“ Slavka Mihalića)
2008.-2038.
.
Namaknutoj omči. (U eurima.)
Tad se činilo u redu
Ispod je bila čvrsta stolica.
Dogodilo se (to) iznenada
Tako, slobodnim padom, svjetski i globalno.
Zaklaparala krila kolektivne drhtavice.
Taj nesretni dan, eto jugo je bio u zraku
A žena ta
Inače s virom mudrosti i nade u očima
Inače s osmijehom sunca na usnama
Inače trpeća
Kažem: na njega se trebalo naviknuti
Kažem: uvijek su mu prsti upirali
Kažem: do tad su babaroge (samo) plesale s druge strane vrata
Utihnula dugačka prostorija
Protrnule ergonomske stolice
Zagrlili se miševi
Skupile rolete
Za-cvo-ko-ta-la njemačka brava.
I još mu nije bio dosta
I još mu nije bilo dosta
Još premalo
Izljevao je otrov i crnilo.
A žena ona što je pjevala
Kažem: Razmilili se mravi.
Jezikom u očaju zamahala
Samouvjereno pukla šakom.
Kažem: slabo je se čulo.
Kažem: Pobjegla u WC disati.
Kad tamo,
Zaljuljala se stolica.
Odlepršala,
Paloma,
Listići,
Rozi.
.
I šta sad?
.
bilo je
ne sjećam se više godišnjeg doba
unutra je bilo hladno
sive deke pokrivale su prozore
bio je ručak i rekla je sutra idemo
bez tebe nisam htjela
nečija ruka žuti kruh
kakav nikad prije nisam vidjela
iz pokrajnjih rukavaca
rijeka malih ljudi
nadire na Stup
ko krdo gonjenih bizona
hladno je unutra
i pada
ali tako je skoro na svakom koraku
i zato više nitko
ne primjećuje
nije važno
ozbiljan čovjek
koji tijelom brani
vrata nedovoljnog autobusa
izvikuje
košmaru
i jedva se čuje
prezime
karta za život
je
crkva
rodbina
međugorska veza
krhki lim udarci
gas
razmaknuta gomila
ostaje život kao san
kroz auspuh
za nama curi koncentrirani strah
stop puška
na mostu gužva
brkovi brade traže muškarce
pogledom pratim svoje ogledalo
samo vozač govori
tek šta ga se pita
svemu što mi ne da disati
okrećem
lice rijeci
ne gledaj! govori i nije nježna
možda ruke noge
plivaju kaže, ne gledaj!
puška kima može!
može?!
putevima koza zavijucima
autobus Vran planina
dušu Bogu a on:
Dear sender I am on vacation till…
sloboda je u Kiseljaku
radosnim ljudima nepoznatoj braći
pruženoj hrani sačekuša dočekuša sikteruša
punim plućima mogu
sad je sve
spusti ručnu, vozi u leru
u autobus u obećanu zemlju u hotel
za prljave izbjeglice čak tri zvjezdice
tri ženske vrijede
soba dva kreveta
strop ruke pod glavom sive deke tata ja
tako sama
.
Kraljica
(Nini)
.
ljepotice djevojčice
suluda suvišna
emocija
vožnja je bolidom
trbuh na kičmi
ostavlja
od tebe, slutim
čarobna je prašina
dišem
jesam nisam
plače pa se smije
mahnita irska melodija
skoči u visinu
u drugu dimenziju
grabeći me za ruku
i tada znam
o moćnim stvorenjima
s paučinastim krilima
priču napisati mogla bih
kad bi samo
kad bi uspjela
pomaknuti
ljepotice djevojčice
kakav divan glas
