Marko Pejatović, završio Gimnaziju u Pljevljima sa diplomom ,,Luča”, a nakon toga upisuje Građevinski fakultet u Podgorici; student je druge godine i postiže zapažene rezultate. Do sada, objavio je jednu zbirku poezije ,,Pjesme” sa svojim bratom blizancem Mirkom.
Novi svijet
.
Stvorio sam novi svijet na osnovi života,
I spustio u njega svo moje bogatstvo,
Novi ljudi, nova ljubav, ali stara čula
Od kojih zavisi da li ce sve to biti dovoljno za sreću.
Priroda je naš dom u kome ljubav pronalazi oblik,
Ona je za sebe sreća, a za mene iskušenje
Da zavolim nešto što nisam upoznao, novi svijet koji sam sam izmislio
u kome je ljubav neko novo mjesto susreta,
U kome je ljubav koračanje života,
To je svijet utjehe, gdje proljeće žurno sve sokove lije,
U kome je njen osmijeh nježan kao osmijeh poezije.
.
Razlog
.
Zato što mi tragamo za nepoznatim,
Zato što nas nešto ljudsko tjera na to,
Jer mi ne smijemo ostati mirni i spokojni,
Jer je vrijeme mladosti i nepromišljenosti,
zato što treba proći ispod bezbojne duge,
zato što nam nije sklona budućnost,
jer nas sama uživanja izbjegavaju,
jer nije vrijeme za filozofiju duha,
zato što nam je preostao samo jedan period,
zato što potrebe dosežu van svih granica,
jer smo ljudi, jer nismo imali izbor,
jer nismo znali gdje smo, niti sad znamo,
zato što smo pali u nepoznati prostor,
zato što nas niko nije pitao za želje,
zato mi živimo život,
zato hoćemo da saznamo šta su čula,
da ih varamo, da vidimo priviđenja,
jer stvarnost nije naš izbor, niti htjenje.
.
Vrijeme
.
Spava mi se, umorno je vrijeme,
već dugo kuca kazaljka, drhti od starosti
pri svakom otkucaju,
svaki novi položaj na krugu
je već proživljen.
Svi smo umorni.
Zaspali smo, ali kazaljke se i dalje vrte
sve dok ne padnu u san i zaćuti otkucaj.
I ko još navija tu staromodnu spravu
koja nas podsjeća na odbrojavanja?
Ko se usuđuje da ometa smirenost uma?
Da li je taj željan vremena?
Da li mi to sebe proganjamo
ili nas vrijeme sve više sustiže?
Ono želi da nas zagrli i da traje sa nama.
.
Zaključak
.
Dok srcem branim osjećajnost duše
da ne brine o porijeklu, o kraju svijeta,
razum je samo jedan od pokušaja prirode
da sprovede vladavinu nad tijelom
koje unaprijed predosjeća sve, sve što ga čeka.
U mrakovima je noć koja nema svog bijega.
I tek onda znam kako je teško imati sebe
u zatvoru tijela, u zatvorenom beskraju mraka.
Kosmos je beskraj, ali ,za nas, kao da nema njega,
zato se i ljubav ‘ograničila’ na beskraj,
Opet život, pjesma, opet cvjeta maj,
kao da nema njega, jer u beskraju, nema bijega!
.
Lijek
.
Nekako mi je lakše u srcu kad čujem da govoriš,
kao nemir buđenja, tvoje usne zadrhte
pri svakoj riječi
koja liječi.
Posle svih briga, ja sam, opet, dijete,
sa tugom pjesnika, ali bezuslovno sretan,
jer, zamišljen, slušam harmoniju tvoje riječi
koja liječi.
Nije pjesma samo par strofa, tek da su tu,
već čitav jedan kosmos otrgnut od života,
tvoja tuga i ljepota, utjeha riječi
koja liječi.
Granice ljubavi? Nema ih, jer je ljubav prostor svega
Ja samo čekam kad ćemo granicu života preći,
ja se pojih bolom iz sopstvene riječi, a sad vapim za onom
koja liječi.
Pomalo izgubljen u svijetu nemara,
umoren od poezije, trazeći put ka neiscrpnoj sreći,
umoran i od ljudske riječi, ja slušam tvoju
koja liječi.
