Marko Radoja
SONET TAME I SVETLA
Crna magnolija što u meni cveta
širi gorki miris neugaslog mraka
i doziva k sebi tamu tvoga oka
u čijoj dubini sjaj daleki pluta.
Mastiljavo nebo što nada mnom luta
prosipa crnu žuč mesečevih zraka
koji mi donose plač tvojih koraka
čiji potmuli šum sluti kišna leta.
Noć sve više bledi od blizine zore
i topline njene drhtave ko rosa
na belome listu bez ijedne bore.
Reka tiše teče pred penom talasa
iz koje će školjka stati da nadire
krijući u srži biser tvoga glasa.
DAVID I VITSAVEJA
Sumrak gori u dnu neba
rascvetali šireć plamen
što u sebi gordo nosi
slasno zlato i mirise.
Pogled zvezde pade s krova
snenog dvora na vir ružin
i pokrenu točak strasti
ka bezdanu večnog uglja.
U tom oknu sunce zri
premudrosti što dolazi
da uzdigne Jerusalim
do oblaka medonosnih.
Rosnom vatrom Eos škropi
naježene mlečne lati
i odeva grimiz-togu
tome cvetu sa Istoka.
NOKTURNO
Kako premostiti noć,
taj kosmički bezdan
između dva pupoljka
zore i sumraka?
Kako uspavati mesec,
taj raščupani maslačak
milenijumske lepote
koju buđenje kruni?
Kako razbuditi sunce,
taj plavokosi polen
rasut po mašti
usahnulog tučka?
OBDANICA
Cvrkut senica.
Kroz bele grane breze
plavi se nebo.
Iglu u sumrak.
Izbledela malina
na horizontu.
Biser na nebu.
Izašao iz školjke
da osvetli noć.
