Mirko Pejatović, 20. godina, rođen u Pljevljima, Crna Gora. Završio Gimnaziju “Tanasije Pejatović” u Pljevljima, i dobitnik je dimplome Luča. Učestvovao je na takmičenjima iz biologije, i ostvario zapažene rezultate, koji su ga preporučili za Svjetsku olimpijadu znanja u Singapuru 2012. godine, gdje predstavlja državu Crnu Goru. Student je Građevinskog fakulteta u Podgorici, gdje se ističe značajnim rezultatima. Autor je knjige pjesama “Pjesme”, zajedno sa svojim bratom Markom. Učesnik je i dobitnik nagrada na mnogim književnim konkursima u regionu.
Lutalica alegorije
Ja žurim u sudbinu bezobzirno,
Ne okrećući se za neostvarenjima,
Niti sjećajuci se trenutaka
Gdje je sve lažno,
samozaboravno.
Nisam izdajica prirode koji gleda
u nepokretne prikaze proticanja vremena,
i tu traži njeno značenje.
Ja posmatram kroz sebe kretanja,
Koja sve stvaraju;
Iz njih neprestano raste samodovoljnost,
Koju smo nesavjesno odbacili u zamjenu
za samopotvrdjivanje.
U dubini zanosa cekaju nas tišine,
Sasvim sline ćutanju oblaka,
Blagosiljanih jedinim znanjem,
Da prolaze bez tragova.
Naučite me, vječno prolazeći učitelji,
Bez riječi me učite,
Ne o tome gdje svi putevi vode,
Već da prohodam zemljom
I najzad,
Sobom.
Pjesnik iz prošlosti
Poniženi ordeni prošlosti,
pred stvarnošću koja ih opisuje,
gube detaljnost u cirkulisanju sjećanja.
Ostaje uspomena gorčine i nemira,
na san od strepnje pred otvaranjem očiju,
koje smo izgubili sanjajući
i predavajući se lutanju,
bez početka i bez kraja.
Naše su forme nježne, nedirnute,
a toliko je kretnje u njima
koje će nas istrošiti,
i grubo pogubiti.
U bijegu od sila
i nevidljivih stvarnosti,
u sitnicama od svjetlosti se krijem,
u nejasnu sudbinu kročim,
pjesnik bez lijeka.
Krikom tragam za srcem
koje se preliva krvlju,
i podsjeća na trenutke zanosa,
Možda cu tim putem trnja,
opet stići
u čovjeka.
Izgubljeni
Iza okna trošnih snova trepere nepokretne sitnice svemira
između kojih se gube lica pjesnika
izgubljenih u traganju za čistinom.
Na izoštrenoj viziji sudbine, kao i slike prošlosti,
utiskuju svoj pečat bezgrešni bjegunci iz života,
rasijecaju nebeska platna osvetnici bez glava
pa ih sjedinjuju sa maglovitim ranama.
Gdje se skrio gorući mač pamćenja,
tu je led razbio kaveze slobode.
Bijeg
.
Napuštam moje težnje, neka same putuju cilju,
ja želim ostati u sopstvenom svijetu,
bez gordih tragova,
i bez ponavljanja.
Pa ako ikada doputuju svojoj giljotini,
da im zgasne plamen,
neka me ne traže da ih krepim idejama,
da ih oživljavam vječitom alegorijom
koja me stvara i uništava.
