Mirko Popović
ODZIV
Mogu ja cilju
šapućeš i veslaš
kroz trstike iz kojih
sinje ptice izlijeću
Desno od grudi cesta srebrna
teče ti kroz vid i modrinu
Mogu ja cilju, šapuće veslo
odazivajući se nebu
kao nekada davno zvijezde
dok uzlijetale su prema zenitu
sa očevine nad Pelješcom
Sada su zaleđene i tihe
kao i staze po kojima otac
iz bezdna u vrtove
boru i bunaru svom prilazi
Lice mu fosilom obasjano
iz kamena, iz mrtvih riječi
Izdržat ću, glasaš se ili te eho
iz kamenih crteža doziva
dok miriše vrijesak, dok šute
zvijezde nad Pelješcom
dok te hladno biju
oči ledenih zaveslaja
ali riječi, riječi pitaju
riječi s vesla kaplju
i izdišu:
Kojem cilju
NEMOJ
U glasu mu ispraćam
Jata koja se ne vraćaju
Dok mu vid očinji otkazuje
Dok zakazuje zglob
I desni palac izdaje
U oku mu vidim
Korijenje žalosnih vrba
Što kiše ga ispiru
Pa vrata na koja kucam
Srce mu otvara rukopisom praha
Koji već u osam
Brzaci sutona otpušu
Onda s njegovim zvijezdama
Što gasnu kao lutalice u bezdnima
Šapnem: Nemoj, ne tuli
To bujice odnose
Višak prosanjanog
U sluhu mu slušam
Jek i breme noćnoga neba
Pa nespretno kažem:
To uvijek se nanovo mlade
Raspliću grane i vraća glas
Ptica pjevica, jutrom
Što umiva rijeku
Da slika ušća zasvijetli
U oku novih izvora
HOD
Odmoriti se
pokušavam. Veo smiraja
u meni titra
jer ti još putuješ
ukrašen travkama
igrom povjetarca – romoriš
ili šutiš iskustvo hoda
Ne mogu se odmoriti
dok sjaji cvijet i lije
kroz žile zemlje ispod
Htio bih zastati. Teret
razložiti u travke
u igru im nemira, ali
tvoj libar
još čeka, žut
i tvoje ruke me gledaju
u košćeli procvale
pa se prisjećam bajke
da odmor je balast
što zasijeca se u nebo
i krvari jer ne znaš
– kome je znano –
ima li ikada nestanka
ima li ikada kraja
Odmoriti se
pokušavam, tajeći
bezazlenost lišća
što me ogrće, šuteći svjetlost
njegova oka što uvire u me
…i blijedi
NANOS
.
dugo slušam: pahulje kao dah
zatrpavaju prag, raste
snijeg u studenom mraku juga
i ne da mi ni u jednoj tvojoj
slici sna zašiljiti olovku
nacrtati ptice
crne
što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami. ti silaziš u sumrak
brišeš moje nenacrtano sa zidova
a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao
onâ što netremice gleda
sve dok ne postanem fosil
* * *
možda još slušam, ne znam što je
trajalo: smijeh ili život, ili traje
samo jednu večer. dok mećavu
i sestrinu kosu
mekšu od pahulja urezujem
u tamu, u zidove siječnja
.
ČUDOTVORNI ZAGRLJAJI
.
dugo u genovskoj noći
razgovaram s crvenokosom
nad našim pokretima osmijesima
riječima grimasama
i inim gestikulacijama
milijun zvijezda smiješi se
na Zemljinoj putanji zori
sudbina buduće romanse
koja se razlijeva
po dječakovom licu
dok nas gleda sa slike
nepoznatog autora kao što čitatelja
in perpetuum gledaju riječi
jedan bljesak tijela je dovoljan
da preko stvarnog probudimo
sliku dječakovu
koju baš ništa ne zanima
ni genovska zlatna panorama
na kojoj su zalasci sunca žal
za Nepojmljivim
ni šum velikih valova
što šapću i umiru ližući stepenice
našega hotela
ližući kolijevku zemlje
i šumor naših zagrljaja
dok trajno jesmo
čudotvoran usklik
genovske noći
