Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

29. Maja 2013.

Poezija Mirvete Islamović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
mirveta

Mirveza Islamović

Mirveta Islamović, rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovno i srednje obrazovanje završila u Beranama i u Visokom (Bosna i Hercegovina). Piše poeziju i prozu. Prva samostalna zbirka Napeta koža, 2011. godine Prijepolje. Zastupljena u zbirkama “Kapija istoka i zapada” 2010. godina i “Duhovna konekcija” 2011. godina, Sarajevo; Stihom govorim 1 i 2  2012/2013 godine, Bijelo Polje; “Valentinovo, More na dlanu” 2013. godine, Zagreb; “Izvan dometa” 2013. godine, Sarajevo.

Sa kratkom pričom “Uramljena sjećanja” na temi Bihor ušla je u zajedničkoj zbirci kratkih priča “Buđenje Bihora” 2013. Podgorica. Oprobala se kao prevodilac, zajedno sa književnikom Ševkom Kadrićem prevela je knjigu bosanskohercegovačke najveće fudbalske zvijezde Zlatana Ibrahimovića. Knjigu Jag är Zlatan Ibrahimović napisao je švedski pisac i novinar David Lagerqranz. Knjiga je prevedena sa švedskog na bosanski jeziki “Ja sam Zlatan Ibranimović” 2012. godina, Sarajevo. Član je “Udruženja za Kulturu Novo Sarajevo (KNS-a) i član međunarodnog udruženja književnika i slikara ”Stihom govorim ” Bijelo Polje. Učesnica je Manifestacija ”Zavičajne staze – Bihor” 2011/2012. godine u Petnjici, Crna Gora. U pripremi je njena druga zbirka pjesama. Živi, radi i stvara u Norrköpingu Švedska.

.

PTICE

.

Toliko ptica na nebu,
a ja od života
dobijem samo one, što se sele.
Što kratko zavole,
i brzo zaboravljaju.

Zašto mi živote,
samo laste šalješ?
Kratko se zadrže
i svoj let nastave dalje.

Toliko ptica na nebu.
ima li za mene onih koje gnijezdo sviju.
Zar stalno laste,
meni.
Živote,
gdje neselice ptice sleću?
Ili se i one kupuju.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=529380093764068&set=a.175758955792852.30218.172740926094655&type=1&relevant_count=1

 

 .

SATEN

.

Eh da sam vajar
pa da te oblikujem
prstima, nježno…
Da ječim, uzdišem
dok te oblikujem
slikom iz grudi…
Sretoh te ptico selico
izdajico u glini oživje tvoj lik.

Eh da sam slikar
pa da te naslikam.
Da boje po platnu nabacam
da me osmjehom zagrliš.
Šumi bagrem, savija se.
Ječiš sliko kako te oživjeti,
vrati se ptico selico.

Eh da sam žena tvojih snova
da te večeras očekujem.
U tami noći da te ugledam
prslo bi staklo od želje,
ptico selico,
tu u grudima gnijezdo sam svila.

Glinom te vajala
bojama oživjela,
čuješ li kako noć za dodirima ječi
Sleti, ptico, po bijelom satenu noći…

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=530157343686343&set=a.175758955792852.30218.172740926094655&type=1&relevant_count=1

.

LEPTIRICA

.

S lučom u ruci
noć sam osvijetlila
ko leptirica jezdila u noć
zamirisa dušek dinom tvojim
Tijelom tvoji dodiri
tvoji uzdasi
i tragovi jagode
na postelji naši nemiri
po tijelu tvoji dodiri
i gorjeli smo pod mjesečinom
svjedok nam je vjetar bio
tebi zavideo
Duboko u noć
čuli su se uzdasi
tvoje riječi da želis
upiti miris jagode
sviće zora nas je budila
očima širokim bistrim
izvori tvoji još gore u meni

.

PJESMO MOJA

.

Kako pjesmo moja
da te obučem.
Da pred svijetom,
ne stojiš tako naga.
Da se mene ne stidiš
i da budeš svim
uzrastima draga.
Reci pjesmo moja.

Kako da te obučem,
I da ne budem ničija sluga.
Kako vjetru reći da te zavoli,
kad znaš da nisam njihova druga.

Reci pjesmo moja
da me voliš,
da svaka riječ, bila ti je draga.
Da se ne stidiš svoje nagosti,
i da ih sve pošalješ do vraga.

Pjesmo moja
ti znaš da njih,
boli čednost tvoja.
Što si bez hile i podlosti,
i što te piše stvarnost moja.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=505440606158017&set=a.175758955792852.30218.172740926094655&type=1&relevant_count=1

.

VILENJAK

.

Skrivao si osjećaje kao mudrac stari
Ti snažan, a ja krhka sam bila
Ponekad pomislim
da laž si po mojoj mladosti prosip’o
bila sam premlada kada si me osvajao,
poželio,
taj tren nisi razmišljao
da uništavaš svijet moj.

Opasnu si igru zaigrao
U čarobnoj šumi ljubavi
I kradom nestao
Čujem da još lutaš
da nove igre igraš
sa maskom novom
ne svetim se, ali znam
da tebe moga vilenjaka
neće kao ja zavoljeti nijedna.

Ne svetim se
osjećam
ispod tvoje nove maske
u tebi ostala je ljubav jedna
I tvoj život na nju se spotiče.
Ljubavlju svojom čednom
oko tvoga srca isplela sam pletenicu od poljubaca
Mira ti ne daju sjećanja
kao ni meni.

Otuda ove riječi nadolaze
da nas otrgnem od zaborava
Prošlost duboku brazdu ostavlja,
a budućnost je nejasna i daleka
svi shvatimo poslije mnogo boli
da uzvodno ne ide ni jedna rijeka

 .

OČE

.

Skupio si svoje grane oče,
zabranio si svom stablu da lista.
Smorila te ranjena proljeća,
bol ljeta tvojim stablom je potekla.
A ja, ja se radovah da ćes s martom
prolistati sa nama jos dugo živjeti
od unuka cvijet dočekati.

Često otvaram knjigu djetinjstva
i probudim se kraj tvoga uzglavka.
Ja mjesečarka koja te iz noći u noć budila.
Ja što prkosih tvojim zabranama,
i s poštovanjem svaku tvoju prećutah.
Skupile se grane.
Nisu imale želje da se bore.

Da cvjetaju da inatu prkose,
i još bolji behar daju.
Moj voljeni Brko još ti se ruke moje nadaju,
svaku tvoju mudru riječ ponavljaju.
Sad tvoje “Ne” bolje razumijem.
Neka tako je bilo bolje.

Uspjeli smo oče!
Tvoji behari beheraju
tvoji naslednici blistaju
Tebe ne zaboravljaju,
Samo da mart ispratim, sutra je sedamnaesti.
kada je oslonac moj zaspao
a njegov behar u srcu mi ostao

.

PONOVO NOĆ

.

Ne večeras ti neću smetati,
večeras ću tiho otići,
vrata za sobom zatvoriti,
i nestati zauvijek.
Poslije tog jutra,
na mene ti neće mirisati zore,
i nećeš gledati u moje oči
koje su te jutrom budile,
a usne zoru najavljivale.
Poslije tog dana,
nema više mene.
Ostaće ti samo sjećanja
da sam bila tu.
Pamtićeš me po nečemu,
što će ostati na noćnome stolu.
I onda ponovo noć,
u kojoj ćeš, u čaši utjehu tražiti.
Možda i uspiješ da me zaboraviš.

Al’ zapamti oči boje badema.
Usne sa kojim sam ti zore najavljivala,
uvjek će te pratiti.

.

OSMJEH STARE MAJKE

.

Svitale su zore ovdje, rođeni,
ali ne kao one koje ja pamtim:
Rosa kaplje
Sunce ljubi nabrekle pupoljke behara…
Sviću zore ovdje, rođeni
a slast sjećanja proteže se do voljena mi Balkana.
Korjene pustih ovdje,
oni sad neće dolje rođeni,
njihova svjetlost je ovdje.
I pusta nada osta,
kako je krenulo, ni za života, a ni za ukopa,
neću se vratiti korjenima.
Ostaju mi samo sjećanja,
i ljepote voljena Balkana.
Od sabaha rana
zvuci kavala se čuju,
i umjesto pijetla, sabah najavljuju.

Da li se snovima kasaba dala,
ili još nije ustala?
Da li je namaz
već odavno klanjala
i neznana musafira
sa konaka ispraćala.
Čuje se bahat koraka
dok jabandžija,
mahalu za sobom ostavlja.
Miris vruća mamura,
i vrućih kazuka,
i piska stara džezvenjaka sa šporeta vruća.

Osmjeh stare majke
dok doručak u mutvaku sprema.
Zamandaljene avlije se otvaraju
i kanati teški što pendžere zaklanjaju.
A pod krošnjama crnoga duda
na hastalu zanoćila đedova duhanjera.
Miris njen avlijom se širi.
Novi dan i nova nafaka kasabu čeka,
nova ašikovanja i išareti od dilbera
dok svoju jaukliju čeka…

.

ZMIJA U NJEDRIMA

.

Nije me ta zmija ujela
a imala je nevino ispružene
ruke moje.
Ona je samo otrov pustila
kraj svijeta mog.
Da moj svijet lukavo otruje.

Nije mi dušu ubila
a imala je otvorene misli moje.
zmijski lukavo.
Otrovni strah kraj uzglavlja
ostavila je mog.

Kraj uzglavlja
da misli mi truje.
Ali mene nije strah, ne nije,
ta zmija koja se iza laži krije.
Jer ona drugo i ne umije.
Do mene može u moje srce ne
pohlepa joj noge skratila.

Nije me strah njenog siktanja
ni njena pogleda.
Pohlepa i mržnja vid joj skratile,
Oko mene ide, do mene dođe
ali u meni zmija nije.
Iz njedara mojih istjerana je
sad se bestidno pod kamenje krije.

Nije me ujela.
Ni uplašila me nije.
Samo mi je oči otvorila.
Sada ja umijem
da zmije prepoznam oko sebe.
I nema kud k meni ni jedna
kunem se: Do njedara mojih nije mi.

.

MAJKO

.

Niz obraz mi

klizi hladna

suza februarska.

Žuta dunja

na tabutu spuštena

Ostade ukotur pita savijena

sa prvim akšamom

zamirisa mi đulom majčina šamija

Zašto mi te, majko, ukrade februar.

Niz lice teku ledene suze

Oprosti majko što teku moje suze

Dinom tvojim dženet zamirisao

Na tvome licu osmjeh zablista

melek mi poručuje:

tako je moralo

za dženetom sam žudjela

Stiže februar i pet ledenica

u srce režu me

a ja i dalje za tobom vehnem.

Čekam da me zagrle tvoje nježne ruke

melek nježno do glave šapuće:

O, dijete moje, ne čekaj me.

.

Istaknura slika: http://www.besplatne-slike.net/zivotinje/ptice/slides/zdralovi-u-letu.html



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Jelene Kovačev: Živa sam

Jelena Kovačev     ŽIVA SAM   Živa sam I još uvijek hoću da maštam Osjetim miris vode I miris neba Ja ne znam šta je mržnja I dalje bestidno praštam Stidnim lažima Sloboda mi kao vazduh treba U meni se ...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Deana Plazonića

Dean Plazonić   ZABORAV . Prošetati ću se jutrom Korak po korak Ulicom našeg sjećanja Između perivoja Čežnje i prkosa Potražiti ću tebe Na raskrižju svitanja Što dijeli ravnodušnost od zaborava Stajati ću sam...
by Redakcija
0

 
 

Remza Lagarija: Tvoja prisutnost

Među 100 pjesama u Antologiji poezije 2020. štampanoj u Edmontonu, u Kanadi, nalazi se i pjesama „TVOJA PRISUTNOST“ koja je prevedena na engleski jezik pod naslovom “YOUR PRESENCE”   Remza Lagarija  ...
by Redakcija
0

 

 

Poezija Biljane Stanisavljević

Биљана Станисављевић рођена је у Параћину 1967. године. Школовала се у Параћину и Београду. По занимању спикер-водитељ, у нови...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona