Nikola Motika je rođen 7. maja 1995. godine u Čačku, Srbija. Filozofski fakultet je upisao 2014. godine. Trenutno je na master studijama pete godine istorije umjetnosti (smjer Moderna i savremena umjetnost) i arheologije, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pisanjem se bavi vrlo dugo, od III razreda Osnovne škole. Upravo na jednom školskom regionalnom takmičenju u literarnim radovima osvojio je 2. mjesto. Kasnije je učestvovao na više takmičenja na kojima je dobio bojne pohvale.
Njegove pjesme prožete su šaljivim tonom, a govori o ljubavi, svakodnevnim problemima tinejdžera i politici. Od 2014. godine aktivnije učestvuje na književnim konkursima i piše za internet portale (Avlija.me, Poezija.online, Književnost.hr, Bundolo, Strane.ba…). Ima u planu da objavi knjigu poezije. Uz pisanje, bavi se i fotografijom.
Gracija
.
San kreće čempresima ispred zgrade,
ti izlaziš, smješiš mi se puna nade.
Doći ćeš u moje snove
koji srcem mirno plove.
Reći ću ti onda tiho:
‘’Volim te moja Gracijo lijepa,
ne dam nikom da te se dočepa.’’
Gledam te, korake ti pratim,
tu ljepotu pokušavam da shvatim.
Dozivam te, ne čuješ me, pričam glasnije,
sve dalje si, bojim se da te neću vidjeti kasnije.
Doći ćeš u moje snove
koji srcem mirno plove.
Reći ću ti onda tiho:
‘’Volim te moja Gracijo lijepa,
ne dam nikom da te se dočepa.’’
Vraćaš se, sve bliže si meni, hodom finoće
prilaziš nježno, u obraz me ljubiš, srce da iskoči hoće.
.
Strah
.
Javio bih ti se ja, ovako ponekad sam,
da se uvjerim kako si dobro, da znam.
Ali ne smijem.
Više bih nam bola opet tako nanio,
sebe opet krivio, a
dobro znaj da sam ti se divio.
Ovako šutimo oboje, nadamo se da je ono drugo dobro, sretno, a
često se uhvatim, tvoju slku gledam onako sjetno.
Ali šta je tu je, imali smo sretne trenutke, lijepa sjećanja na nas,
sve je sad daleko, dao bih ma šta god da smo skupa na čas.
.
O njoj (Taj dan)
.
O očima boje meda,
žalim, jer ih neko drugi gleda,
a one tako radosno mu svjetle,
kao Mjesec u bašti,
ja ih mogu vidjeti sad samo u mašti.
Gledam nebo, Sunce i more,
to sveto jedinstvo,
Bože, zašto me ovaj lijepi
osjećaj podsjeća na nju i vraća u djetinjstvo.
Oči snene,misli zamršene,
razmišljam o njoj,
ljubavi na svijetu najvećoj.
Misli plove nesputane,
pratim igru talasa i pijeska
i razdragana lica kao nacrtana,
sve je u morskom vjetru kao arabeska.
Odjednom, kao grom iz vedra neba,
oblak crni mi se javi,
vijest me uplaši i iznenadi,
misao, da ona udaje se i da će (njegov) tuđi prsten na
ruku staviti, u glavi mi boravi.
Ponovo se budim i o tebi sanjam,
hladan znoj me obliva, ti sad si njegova,
razmišljam o tebi kao da se kažnjavam.
Da li možeš da zamisliš kako mi je sada?
