TVOJA PJESMA
Večeras pjesma tiho jeca,
suzom niz pero na papir liježe
na kapiji žednih usana drhti,
nemoćno ramenima sliježe
Večeras opet k sebi te zove,
stihove čežnje nebu pruža,
međ’ zvijezdama te traži,
jatom ptica,
u vrtu crvenih ruža
Večeras opet pod mjesečinom,
striptiz duše ti nudi,
bacajuć’ sa sebe slog za slogom,
ko struna na vjetru gudi
I čeka…
Odanost zvjezdanom prašinom
tamnim nebom piše,
bez tvog dodira večeras
diše sve tiše i tiše
LAŽAN SJAJ
Otkud ti pravo da tuđ’ život živiš,
grješan, druge osuđuješ,
zbog nemoći svoje kriviš?
Otkud ti pravo da tuđu misao halapljivo gutaš,
dok duševno nezreo ko gluvo pseto lutaš?
Otkud ti pravo da gladnome punog želudca sudiš,
beskućnika pljuješ,
pred radnikom bahatiš se,
bezobzirno ludiš?
Otkud ti pravo da slijep pored očiju,
očima tuđim gledaš,
oglušuješ se na pravednost,
ljudskost,
dok na klimav tron sjedaš?
Otkud ti pravo da ime čovjeka nosiš,
kad uvlačiš se sličnima sebi,
nečovječnošću svijetu prkosiš?
Znaš li,
da sve ima svoj početak i kraj,
da nestati će i tvoj lažan sjaj?
Istaknuta slika: Ismet Čaušević Čaki (1950-1993)
