Pantović Tamara, rođena Grbić, 18. 07. 1967. u Kotoru, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu završila je u Herceg Novom, kao i Osnovnu muzičku školu. Arheologiju završila na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1991. godine. Od tada živi u Beranama, gdje radi kao arheolog – kustos u „Polimskom muzeju”. Od 2009. se bavi pisanjem poezije. U Americi, 2014. godine, štampala je pjesme, a ovo su pjesme iz zbirke ”Sjene naših sjena”. Cijelu zbirku možete pročitati na: http://montenegrina.net/fokus/tamara-pantovic-sjene-nasih-sjena
GRANICA KOJU NE MOGU PREĆI
.
Omeđena granicama neljubavi
ja za drugo ime ne znam,
sklupčana spavam, vezujući
svoje strahove u klupko,
da nikada ne odu od mene.
I MOŽDA SAMO…
.
U predgrađima uma nasložene
ili u haosu razbacane
riječi, misli, sve iskre
što vatre su mogle biti,
sad ugašene hladnim dahom,
udaljen od ljudi, ja te i ne poznajem,
lutam kroz lavirint tvoga očajanja,
jer, ljudski um je nepoznanica
puna skrivenih fijoka, koje možda
samo ljubav može da otvori.
NEMA REPRIZE, ŽIVOT JE DOKUMENTARAC
.
Moj život je – živjeti za riječi
one su moji mačevi
i rane koje bole,
teško razumiju oni
koji za riječi ne mare,
što olako sipaju uvrede
kao čaše izvorske vode
kojima gase svoje mržnje.
A uvijek sam bila slaba trska
uvijek ste me mogli riječima slomit,
sad mi ni potoci kajanja
ne mogu ništa vratiti,
a ja ne mogu oprostiti,
a ja ne mogu zaboraviti.
U KRUGU
.
Ne idem više na ona mjesta
koja me nitima sreće vežu,
ne dam ni nadama da se opet bude
jer sumorna jutra ih čekaju.
I znam da sve se vraća
sve živi u jednom krugu,
što smo nekada posijali
stasalo je za žetvu.
I oni odavno umrli
vratit će se po ono
što su u meni ostavili,
i tada neću znati da li su oni mrtvi
ili mi koji smo na zemlji ostali.
DANI BOJE KRVI
.
Svaki čovjek je muzej
koji čuva svoje strahove,
tamnica koja krije
crnilo ispod bijele kože,
osmijehe treba sakriti
prije nego uvenu,
sreću zakopati duboko u srcu
prije nego je ukradu,
a kada svane dan
u kojem neće biti tebe,
neću htjeti da gledam svjetlost,
ostavit ću oči i umjesto njih,
stavit ću rubine sjajne,
da boju krvi daju mojim danima.
MOJE PARČE NEBA
.
Ne uzimajte ovo malo neba
iznad moje glave,
jer poslije karnevala
šta nam ostaje?
Na hrpi nabacani kostimi
osrednjih uloga koje smo odigrali,
i kojima smo se tako strasno predali,
želeći više, želeći sve,
ali ono što nismo
ne možemo ni dostići,
ni u sjajnim haljinama
ni sa krunom na glavi,
ogledalo ne laže posmatrača,
jedino ostaje ovo parče neba
iznad moje glave,
što ponosno stoji zauvijek
i za mene i za ostale.
