Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

3. Februara 2020.

Poezija Vide Nenadić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Vida Nenadić

 

 

NEĆU VAM REĆI IME GRADA

 

 

Neću vam reći ime grada

u kom me moji koraci još traže.

 

Neću vam reći ime grada

čiji su mostovi duži i od života.

 

Neću vam reći ime grada

nad kojim je nebo bilo kao šatorsko krilo.

 

Neću vam reći ime grada

u kome naučih da kad stignem uvek ponovo krenem.

 

Neću vam reći ime grada

koji nikad ne podleže zubu vremena.

 

Neću vam reći ime grada

u kome sretoh i one druge oči boje oblaka.

 

Neću vam reći ime grada

u kome sam kucala na svoja vrata iznutra.

 

Neću vam reći ime grada

koji bejaše premali kavez za moja krila.

 

 

I AM NOT GOING TO TELL YOU THE NAME OF THE CITY

 

 

I am not going to tell you the name of the city

in which my steps are still searching for me.

 

I am not going to tell you the name of the city

whose bridges are longer than life.

 

I am not going to tell you the name of the city

under whom even the sky was like a canvas tent.

 

I am not going to tell you the name of the city

in which I learned to start up a new journey as soon as I arrive.

 

I am not going to tell you the name of the city

which is never to grow old.

 

I am not going to tell you the name of the city

in which I met the eyes with the color of the sky.

 

I am not going to tell you the name of the city

in which I was knocking on my own doors from inside.

 

I am not going to tell you the name of the city

which was a cage far too small for my wings.

 

 

TEBI GOVORIM

 

Neću da ti gledam ograde.

Ne zanima me

ni da li je trava zelenija

sa druge strane!

 

Neću da se

dok sam tu,

kockam sa životom

i gubim u tvom mraku!

 

Neću ni da preskačem

sve te žive ograde.

Tebi govorim!

Hej, grade!

 

I dok ulice tvoje

tuđe korake broje,

ja se vraćam sebi

u tebi.

 

 

I AM TALKING TO YOU

 

I will not look at your fences.

I do not want to know

if the grass is really greener

on the other side!

 

I will not, while here

play with my life.

I will not get lost

in your darkness!

 

I will not jump over

your fences.

I am talking to you,

my dear town!

 

And while your streets

are counting

somebody else’s steeps,

it is in you

that I am returning

to … myself.

 

 

U LONDONU

 

Na rubu zaborava

igraju se senke

i gase mi sećanja.

 

Dah novog vremena

puni mi grudi.

London je stvaran

i u njemu su stvarni ljudi,

jer dele sudbinu onih,

koje je nekakva muka

naterala da polete…

 

Onih, koji žele

da zaborave

devetsto devedesete…

 

 

IN LONDON

 

On the edges

of forgetfulness

there are some shadows

playing

and erasing

my memories.

 

The new time

is in my chest.

London is as real

as the people in it.

People,

sharing the same fate.

 

People,

that arrived to London

too late.

 

People, wishing to forget

the pain

which the wars meant.

 

 

I ON HOĆE U LONDON

 

On prati

svaku moju stopu.

I uvek se

mota oko mene.

 

I on hoće u London.

A nema ni pasoša,

niti može stati

u moje kofere.

 

I on hoće u London.

On je iz Srbije.

Njegovo ime je Džoni.

Džoni je moje kuče.

 

 

HE WANTS TO GO TO LONDON, TOO

 

 

He follows me

and always

stays around me.

 

He wants to go to London.

Yet he has no passport,

nor can I put him in my suitcases.

 

He wants to go to London, too.

He is from Serbia.

His name is Johnny.

Johnny is my doggy.

 

 

NIŠTA VIŠE NIJE KAO PRE

 

 

Iako na prvi pogled izgleda isto,

ovo je ipak neki drugi London.

 

Pun je miševa. I pacova.

Baš im odgovara klima ova.

 

Ovo je London bezmalo bez turista.

Uplašili se novih terorista.

 

Gledamo se u nedoumici. Ovo je isti grad,

samo su sad u njemu drugi glumci.

 

A ja dođoh opet, preko sivih drumova

i sivih oblaka, do ovih uspavanih umova.

 

Ovde sam, jer neću da budem glas

požutele slike sa zida.

 

Hoću da na njeno mesto

okačim sve svoje zablude. Što pre.

 

Ovde sam već dugo.

Dobar dan engleska recesijo. I tugo.

 

I hladno mi je. Ni zimi ni leti

ovde čizme ne izlaze iz mode.

 

Znam, ne uklapam se

u već napravljene ramove.

 

Ostaću ja samo jeka

što povremeno odzvanja. Izdaleka.

 

Kad kažem: Ovde sam…

Kao i da nisam. A biću. I jesam.

London, 8-08-2008

 

 

NOTHING IS AS IT USED TO BE

 

Although on first sight it looks the same.

this is a different London.

 

It is full of mice. And rats.

They do like this climate.

 

This London is without tourists.

They must be afraid of the new terrorists.

 

We are exchanging silent looks.

The city is still the same. The actors are not.

 

I arrived again over grey roads with the rains

to the society of sleeping brains.

 

I am here because I do not want to be the voice

from the wall’s picture, which is gone yellow.

 

I wish to hang up all my illusion instead.

Right on that wall! Before I am dead.

 

I have been here far too long .

Hello to the English credit crunch. Hello to its sadness.

 

I should be constantly wearing boots.

Hello to the unbearable coldness.

 

I know. I am different by my name.

I do not fit in the already made a frame.

 

I will remain as an echo sound,

just occasionally touching the ground.

 

When I say that I am here it sounds that am not.

Still I will remain. No matter what.

London, 8-08-2008

 

 

GLOBALNO SELO

 

Ne zovem te

da dođeš ovamo.

Ni sebi nisam zatvorila vrata tamo.

 

Ne zovem te da se uveriš

kako su svuda svi

samo kad se rađaju i umiru jednaki.

 

Ne zovem te ni da vidiš

kako ovde krovovi visokih zgrada

čuvaju nebo, od pada.

 

Ne zovem te

ni zbog suza iz očiju deteta,

na dalekom severu sveta.

 

Ne zovem te

jer odavno nema tvojih tragova,

na mom licu, posle snova.

 

Ne zovem te

ni zbog sjaja cipela,

što su kremom za lice očišćene.

 

Ne zovem te

ni zbog tišine koja će ovde

konačno stići i mene.

 

Ne zovem te

jer mi se ovo globalno selo

i bez tebe svidelo.

 

Ne zovem te jer neću

da mi živoj pališ sveću.

A ne zoveš ni ti mene.

 

 

TRAČAK NADE

 

Još mi
u ušima
odjekuje
jedna pesma
u kojoj me je
kurva sudbina
dozivala
sa dalekih obala
do ovog grada
u čijem sam
svetlu
i ja
samo tračak.

 

Udarali su me

u njemu

gromovi

namenjeni drugima
a i meni.
Razbili su me
u komade,
pa me
dok nosim

svoj krst,
još ima
i tamo i ovde,
u svima
meni sličnima.
I dragima.
A ti si mi,
grade,
još jedini
tračak
moje nade.

 

 

NEMA

 

Nema izlaza

iz rodne kuće

iz biblioteka i čitaonica

iz Jat-ovih aviona

iz hladnih čekaonica i soba

iz … Londona.

 

Nema izlaza

iz ove kosmičke rupe

iz podzemnih vozova

iz ovog tropskog dana

iz tržnog centra

iz kineskog restorana.

 

Nema izlaza

iz izlizanih patika

iz šljivika

iz rajskih vrtova

i sa terasa

iz vreće za spavanje.

Nema… nema spasa.

 

Premala je ovo bara

za sve ove krokodile.

 

 

KIŠA

 

Kiša mi je u kosi.

Osećam je po koži.

Zaustavjaju mi se njene kapi

i na vrhovima trepavica.

Ostavljam bare

iza svojih koraka

dok žedna koračam

nizom londonskih ulica,

pri tome

i ne hajući

da uzmem

za svaki slučaj

lepo spakovan

kišobran zlatne boje,

što u zadžepak ranca

lako staje.

 

 

NA IZLOŽBI KIŠOBRANA

 

Nošena misaonim izvorima,

rečima i nadanjima,

pritisnuta tonama besmisla,

često osećam poplavu u očima.

Tad, poželim kišu.

 

Uporno se trudeći

da bar namirišem sunce,

uvek, kad u Londonu pada kiša,

krenem ja, bez ulaznice,
na tu izložbu kišobrana.

Tad ne vidim ni ljude,
ni njihova lica.
Kao da pobegnu sa ulica.

Ne vidim ništa,

osim pola miliona kišobrana.

Vidim samo žute, zelene
i sve šarene kišobrane.
Vidim i one najbrojnije crne,

odbačene sa strane,
zbog iskrivljenih i polomljenih žica.

Vidim i one crvene,
što se sijaju kao zrele jagode.

Najjasnije vidim one plave,
što su, dok ih kiša kvasi
kao tvoje oči i morski talasi.

 

 

LONDONSKE SVIRKE

 

Bezbrojni Kinezi

sa kosim očima,

crnci koji muziku

nose u srcima,

ubrađene žene

i Arapi ogrnuti čaršavima,

veseli Irci,

slatkorečivi Turci

nasmejani Italijani

i mi…

 

Svi uživamo

u istoj svirci

U Londonu.

 

 

GDE ŽIVETI

 

Gde živeti

kad je Engleska

hladna i daleka,

a Juga

teška tuga?

 

Pitam se

koje je

od ova dva zla manje,

kad stari prijatelji nestaju

a novi

samo poznanici postaju?

 

Kad sa svakim dolaskom

sanjam o povratku…

A kad odem

onda mislim

kad ću

i kako

doći opet

i ponovo…

 

Odavde tamo…

I otud ovamo…

 

 

DRUGIMA JE BILO GORE

Ja
ne idem tamo,
samo nebo zna do kada…

Nebo koje nas sve gleda…
Neke od nas gleda…

Neke kažnjava
a neke kišom pere od svega…

Ja…
Ipak idem dalje…

Bar sam videla more…
Drugima je bilo gore..

 

 

VEĆ GODINAMA

 

Već godinama

maštam da se vratim kući.

Jednom. Zauvek.

 

Već godinama

pakujem sve u kofere.

U mislima.

 

Već godinama

idem kući kad me uhvati nostalgija

I da se odmorim od svega.

 

Već godinama sam kući

I odlazim u London

da sebi vratim bar malo života.

 

 

 

VREME BUĐENJA

Mamurno te jutro
dočekalo
u cik zore. Rano.

Prosulo se svo
preko tebe,
iz male flašice.

Dan ti nosi vreme,
što se šnira
stalno.

Prišio si mu,
nehotice,
još jednu zakrpu.

Poklapaju se,
jureći te,
kazaljke Big Bena.

Utopile ti se
u Temzi oči,
na njenom dnu.

Magija noći
mora ti pomoći.
Pronađi je u snu.

 

 

ODLAZAK 2

Odlazim
jer mi posekoše dušu
staklom svojih oštrih pogleda.

Odlazim
da više ne slušam i ne gledam ovu kišu
koja ne pere ništa nego sve prlja.

Odlazim
da ne gledam ni ovaj svet
koji je prepun mrlja.

Odlazim
da se nagledam snega
što nevin i beo veje preko brega.

Odlazim
iz njihove svakodnevice
koja je previše surova.

Odlazim
dok se lomi srča polupanih prozora
i krca staklo kraj puta.

Odlazim
dok još mogu
u svoju tišinu.

 

 

FLY LONDON

 

 

Kad mi iz očiju ispadne i posledna nezrela malina,

kad se konačno rešim i ovog leka iz umnjaka,

kad ispijem ovaj čaj od jabuke sa cimetom

i kad ponovo obujem moje Fly London cipele

dolazim ti ja.

 

Dolazim

jer sam

sita

života

u zemlji

u kojoj se

sve

izdaje.

I rasprodaje.

 

Možda

već

sutra.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Mirza Herco o stihozbirci ”Ljubav na prvi pogled” Admira Džanka

MIRZA HERCO PUT KA SAGLASJU Nomen es omen[1] Ljudi su skloni predrasudama koje grade na razne načine, a prema drugim ljudima se izriču na osnovu imena, prezimena, porijekla, nacije i mnogih drugih. U književnosti ime i prezi...
by Redakcija
0

 
 

Emina Bojić: O romanu ”Vodeničar” Saida Štete

Recenzija romana Vodeničar, Saida Štete Roman Vodeničar, književnika Saida Štete, svojim sadržajem i tematikom ne vuče samo emocionalno iz naše sevdalinke nego i iz mnogo kompleksnijih kulturno-civilizacijskih naslijeđ...
by Redakcija
0

 
 

Anđela Bradvica Jurišić: Volio ju je

Anđela Bradvica Jurišić   VOLIO JU JE   Volio ju je, svaku njenu misao i čudne kretnje Način na koji je kuhala Plešući po prostoriji Potpuno zaboravivši jelo koje priprema Bila je njegova ikona Stup na koji se...
by Redakcija
0

 

 

Poezija Slađane Milenković

Prof. dr Slađana Milenković     ŽENA SA SLIKE     U septembru grad.   Ispod lampiona žena sa biserima i uvojcima. Stara fotografija.   Herman Hese i pas šetaju ulicom mojih snova. I odu.   Zrelij...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Nova Komun@ posvećena Plavu

KOMUN@ POSVEĆENA U CJELOSTI PLAVU   Najnoviji 43. broj časopisa Komuna koji je u cjelosti posvećen Plavu na čak 40 strana, 12 više od uobičajenih,ugledao je svijetlo dana. Ovaj broj započinje Uvodnikom Nihada Canovi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange