Zilhad Ključanin
PJESMA NEVINOSTI
.
Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah
na dugom putu, kroz ovaj život sjena.
Nije mi dano da znam, zaboravih dosta
toga što mi je ljudski krasilo lik,
no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,
talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.
Dano mi nije da znam, jer s ramena
mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.
Šehid sam, i nosim svoj nevini usud
kao što nosim glavu pod pazuhom.
Korakom manjim od kreta, proći moram svukud,
svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.
Mada oči nemam, nisam obdaren sluhom,
i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom
me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom
niknut de cvijet, darivat ću te krinom.
Moj put je dug, nakana mnogo veća.
Nada mi krijepi tijelo, uprtih
je, kad i meleka svoga, na pleća.
Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu, strah,
nit’ bilo šta od ljudskih nejakosti.
Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah
mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti
oštrim zube da zlosti smrvi u prah.
Dug je put moj, stoga sam i ja vječan,
šehid sam, i od sebe viši usud nosim
kao balon kad svijetom nosi dječak.
Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,
ćutim krine pod tabanima bosim,
zemljo, naša vidim čeda, kriništa,
i znam, kada glavu spustim, kad u rosi
smiraj nađem, znam, da neću biti ništa.
BOG I SUZE
.
U logor su odveli oca mog,
plakao bih, da nije govorio:
ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.
Moj otac je na Manjači.
Taj mrava nije zgazio.
Suzu je Bog, sine, ne plači
samo za radost stvorio.
Nad njim sad bdije mjesečev rog.
Zvijezdom se istočnom pokrio.
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.
I dobih cedulju od oca svog,
u njoj je pogled sakrio.
Al ne plači, sine, jer suzu je Bog
samo za radost stvorio.
Nikad mu ne vidjeh zjenu rosnu,
on suzan svijet je prezreo
ne plači, oče, cijelu je Bosnu
Bog u suzu pretvorio.
JEDNOM
.
Jednom,
imaću pržionicu kafe.
Mašinu za prženje, mlin,
strogo osjetljivu vagu.
Dozivaću svijet mirisom,
onim što udara u pleksus
istočnu stranu bića.
PUTNIK NA SVOJU ODGOVORNOST
.
Koračam kroz noć, korakom dužim od noći;
ko je taj što pored nas ide, treći,
nečujan, u nakani da sklad nam priječi,
sklad bez kojeg ja ne bih mogao ja biti,
bez kojeg ne bi mogla biti ni ti.
Koračam, i vidim samo ti me pratiš,
trepetljika, blijed milujuć gustiš,
ali, znam, i ja i ti i mjesec pustim
činimo svijet da nije onog trećeg,
što bliz, od daha bliži, uz nas šeće.
Koračam, i dva se udaljuju srca,
da svako u svom zavjetarju grca.
Sjeno, kaži, sestro, da l’ to mrca
kroz dugu vodiš noć, umjesto mene,
umjesto onog što čeka: na javi da se prene.
BOSANAC
.
Ima jedan jezik
Jedno mlado i.
Kojeg vrime i
Rič, po rič, po veznik.
Tanji se nepce, medenjak.
Dan, po misec, stoliće.
Mina se mijenu mijenja.
Lipo u lijepo poliće.“
Sreća presreće sriću.
U srcu njenom, sridi.
Ja već tinja kroz sviću
Zvijezda svijetli zvizdi.
