Zlatan Čustović
NOĆ 1989-TE
.
Sva svijetla pogašena u kući
Osim onog u kuhinji.
Nigdje nikoga
A svjetlo gori
Ulazim u dnevnu sobu
Kao u biblioteku;
Mamina kolekcija knjiga
U redovima po zidovima sobe
Nadvija se nad mene
Sedmogodišnjaka
Osjetih da je neko u sobi
U tom mraku
Čujem umjereno disanje
Na kauču ispod prozora
Koji gleda na školu
Tadašnjeg imena
Ivan Goran Kovačić
I jednog od plavih nebodera
Trga Pere Kosorica
Sadašnjeg Trga Heroja
Leži mama
Sa knjigom otvorenom u rukama
I zatvorenim očima dok spava
Sklonim joj knjigu iz ruku
Pokrijem je dekom
Koja je ležala nadohvat
Njene ruke
I ščućurim se u zagrljaj
Ruke koja je do maločas
Držala knijgu
Ona mahinalno prebaci drugu ruku
Preko moga ramena
Zagrli me snažno
I privuče me još bliže sebi
Ja je isto zagrlih
I zatvorih oči
Da su mi neki mangupi uzeli klikere
Pričat ću joj poslije
Sada mi samo treba njena blizina
Da znam da je uz mene
Da znam da je TU
.
ZAČARANI KRUG
Ostane čovjek, tako zarobljen
U trenutku onog’ što ga
Najviše pogodi kada je najranjiviji
Pa čitav zivot provede bivajući
Ni svoj, ni tuđ, ko avet
Podsvjesno boreći se protiv tog
Da taj šok opet ne proživi
Čim postane dovoljno jak
Kako koji – počne da
Vara, ubija, tuče
Krade, otima, zulum čini
Pa i nepravdu na svakom koraku
I svakome
Sve zbog trena u kojem nije mogao ništa:
Za njega je tada odlučeno bilo – njegova sudbina
Ispisana bješe tudjim riječima, i tuđim dijelima
Vjerovatno nekoga tko isto od tog svog jednog trenutka
Na sebi svojstven način
Neuspješno bježi
I tako u nedogled
Do kraja Čovječanstva
Do Sudnjeg dana
U taj začarani krug svi će pasti
