Zvonimir Prpić rođen 1992. godine u Slavonskom Brodu.
Život provodi u selu Radovanju od jedva 150 stanovnika te u Slavonskom Brodu za vrijeme gimnazijskih dana.
Diplomirao je u Osijeku engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu te je trenutno na diplomskom studiju.
Pisanjem se bavi od srednje škole, ali tek zadnjih nekoliko godina trudim se pisati ozbiljno.
Član je studentske književne udruge ALEPH na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
Lijene ljetne nedjelje
Lijepe djevojke spavaju do podne,
na lijene, ljetne, ljepljive nedjelje.
Kada vani zrake su sjajne, srebrene,
na lijene, ljetne, ljepljive, nedjelje.
O zoru zazuji kroz zemljino zelenilo
biće sitno, skriveno.
I plavetnilom putuje pamučno plovilo
plaho i osamljeno.
Pelud i prašina upletene o zavjesu
plinsku, gustu i meku.
Udarci zlatnog bubnja pod nogama u plesu
kao odjeci teku.
Lijepe djevojke spavaju do podne,
na lijene, ljetne, ljepljive nedjelje.
S onu stranu zida što baca sjene,
na lijene, ljetne, ljepljive nedjelje.
Umivanje
pržisat: svjetlost se rasijala k’o na slikama obiteljskih ljetovanja u 80-ima.
i cvrcka k’o armija krijesnica, koja krstari havom valova.
um je trom; pod njim tuli tup šum.
k’o anesteziran jauk kad je bauk – trudan tudum.
no um ima svoj naum:
skrenut s glotostaza pokislih od klišeja i razrovanih od fraza.
jer um umije do vodopadnih prizora misli,
u kojima se umije, pred kojima se rastjelesi.
Nostalgična
čini mi se k’o da jedino stvarno
ono što ostavljamo za sobom.
u sobi koja je imovenovama mojom, a ne mislim
da je to tako; ( a ni zavjesa se ne slaže s time, )
predmeti drže dah.
( prave se predmetima. )
dok im osluškujem forme, onda se izdaju:
( izdišući tuđu Prošlost k’o opijumsku fatamorganu. )
i nije li to – prosto voajerski?
tvoje stvari – moje misli o njima…
o tvojoj davnini, o tvojoj uzročno-posljedičnoj igri
na crno bijeloj ploči za šah.
ulog: kakvotakvo postojanje
nagrada: neminovno nestajanje.
k’o fijuci stražnjih svjetala auta s autoceste u noći.
igračke u plaču utezi se stežu,
i knjige stripovi –
desetljećima u drijemežu.
koncerti na kojima si bio.
kamo si svu ovu robu nosio i koje si djevojke
u njima ljubio.
zavjese se sjećam otkad znam za sebe.
( i – k’o da bi me mogla nadživjeti. )
čini mi se k’o da je jedino stvarno
ono što ostavljamo za sobom.
