Said Šteta
Pjesma sinu
Naslonjen na uspomene
sa teretom od godina
otimam se žalu
sjeti
Iz oka mi suza krene
‘nako čista, topla, fina
ja kao na plesnom balu
u pirueti
Život meni što je vrti
punoj strepnji i čekanja
oblaka što jašu oluje
mračne
Ne bojim se evo smrti
kao konac duša tanja
tvoga srca otkucaje
čujem tačne
Po mišici ruke znane
ali razum više pikam
zrake sunca riječ je vrijedna
da ugrije
Konje još ne osedlane
u mislima čežnjom slikam
golubica bijela, jedna
gnijezdo vije
Pjesmu sinu zapisujem
vrijeme sutra još je tuđe
noć zagrli, nekog pusti
nekog neće
Snove kao ćilim snujem
da u tvoje srce uđe
jedna riječ sa mojih usti
što je čuvam k’o plam svijeće
Jer i ja je dugo nosih
od oca što nebom hodi
s godinama zlatosjana
u mraku zna da sija
Kad oluju rukom kosih
plivao u mutnoj vodi
čuvala me kao tajna
ljudskog dobra hamajlija
