Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

28. Decembra 2018.

Šefik Sejdinović: Srebrenički san

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Šefik Sejdinović

 

SREBRENIČKI SAN

 

 

I

Nisam htjela nikom kazivat taj san;

što sam sanjala par noći zaredom

uoči crnog jedan’estog jula

precrne devedeset i pete.

A sanjala sam kako iz njedara mojih

orlovi kandžama piliće vade

– ja Rabbi, estagfirullah –

i u crno ih nebo nose…

a za svako pile kanafom privezano

po jedno malo

uplašeno

dijete.

 

Nisam htjela slušat

što povazda  grakću vrane;

nit što posvunoć u avliji

zavijalo je pseto.

De, velim, mislim se sama u sebi…

graktale su jednako tako i lani;

zavij’o je naš Garo,

isto,

i prošlo ljeto.

Ne vjerujem ja u te neke priče…

pa eto!

 

I nisam mogla ni pomislit

kad sam posljednji put iz avlije ispratila

svog Sevlida, svog Ramiza,

obraze tople kad sam im izljubila…

i kad se moj Sevlid okrenu…

– Mama, da te još jednom izljubim –

kad mi reče;

ma nisam srcem ni naslutila

da će to bit baš zadnji put…

i da ću sa čovjekom svojim,

u kući svojoj,

posljednji put

sjedit

tu veče.

 

A tu noć…

utihnu stalna tutnjava iza brda

– neka čudna tišina –

baš k’o kad se iza brda neko zlo valja;

k’o kad se mučenoj hasti pred smrt razabere;

kad odjednom doleće granata,

razlomi tišinu,

udari kraj puta u strujni stub

– al’ struje već mjesecima nije ni bilo –

a mog Samira, najmlađeg mi sina,

posvunoć majki bolio

okrnjen zub.

 

II

I osvanu taj crni dan;

mada je jutro bilo vedro,

ko suncem umiveno;

kad oko ikindije mahala

na vrelom suncu poče da vri…

javiše da pala je naša Zaštićena zona,

da je obruč sa juga jutros probijen…

da svi idemo u Potočare,

u Unproforovu bazu;

da će muškarci i u šumu,

pa u kolonu…

a ko ostane kod kuće…

zna se –

biće ubijen!

Krenusmo od kuće,

iz gnijezda svoga,

čo’ek mi,

šćere dvije

– udata i ova mlađa –

moj najmlađi sin

i ja;

i puna kuća rodbine,

što je kod nas izbjegla.

ko rijeke se u more stekla.

 

Ponesosmo djecu,

poneki zavežljaj,

kanister vode,

i jednu vel’ku prohu

što sam u krušnici

ja svo jutro pekla.

 

Kad stigosmo u Potočare,

u dolinu straha,

da ispod plavog šljema sačuvamo glavu…

tamo rijeke naroda se slile

u tobože sigurnu

Unproforovu bazu;

a meni se učinjelo

k’o da je sva Srebrenica

sama sebi

došla na dženazu.

 

Tu dočekasmo mrklu noć,

i sutrašnji dan,

onako,

pod golim nebom,

večerasmo straha;

ja ne uze ni komad prohe,

pila sam samo vode.

I samo sam se Bogu dragome molila

da se živi i zdravi – svi

dočepamo slobode.

 

III

A tog narednog dana…

vidjela sam krvoloka,

očiju krvavije,

ja očima bistrim svojim.

Na mene od par koraka…

staj’o je katil prokleti,

ko vi tu đe stojite…

a ja ovdje đe stojim.

 

I od tog dana, sine moj,

ja dane života svoga

u život i ne brojim!

 

Dok čekasmo na rodnoj grudi…

U tuđinu da se krene…

Prije neg’ sam ikud pošla

i korak jedan napravila,

otiš’o je dio mene.

Prvo su mi Hasana,

čo’eka mi moga,

od mene odveli:

priđoše mu dvojica,

u prsa mu upriješe pušku,

krvavoga bajoneta;

vele ti ćeš drugun putem, s muškarcima…

i odvedoše ga s ovog svijeta.

 

A onda mi se pred očima

dva zloslutna bijela orla

k’o iz neba pojaviše….

pa za ručice tanke,

i nejaka mu pleća,

mog Samira – golobradog

k’o kandžama

tu zgrabiše.

 

Kad krenuh da pile svoje

iz kandži im kako otmem;

i sakrijem u svoja njedra…

jedan u prsa mi kandžu zabi

a drugi me nogom jako

pa još jednom

udari u bedra.

 

Srce zasta, ostadoh bez daha

pa na zemlju tako panu…

a orlovi mi kleti, bijeli

iz njedara pile moje

sa kandžama iščupaše…

crnom nebu odnesoše

i ostaviše živu ranu.

Dok sam u tom bolnom grču

srcem htjela da  zavapim

– Ostav’te mi pile moje

tu nevinu cvijetnu rosu –

dok borila sam se nekako da dođem  daha…

čula sam đe moj Samir zbori;

– i sad majka glas mu čuje –

„Mama, ništa se bojat nemoj“,

a oči mu ucaklile,

ucaklile od straha.

 

I gledala sam, bespomoćno,

dok orlovi pile moje

u nepovrat neba nose…

a između glava njihovih

k’o iz kljuna im virio je…

mog Samira

pramen kose.

 

Dok nosili su me na rukama

i penjali na autobus,

za Tuzlu, ili Kladanj, da se krene…

‘nako, u jecajima,

upola bez svijesti,

vidjela sam đe čovjeka

na ove zdrave oči moje,

iz puške, ko kera,

ubiše na cesti.

 

Iz autobusa zadnji puta,

vidjela sam i svog brata.

Imala sam samo njega!

Mati nam je umrla davno,

sestra prije ovog…

a oca su nam četnici zaklali

još za onog rata!

Iza tog više ništa nisam,

sve do Tuzle dok dođosmo,

nit vidjela, nit šta čula

– davali su mi neku tabletu

al’ ja popit nisam htjela –

i  samo sam šćere svoje,

i unučadi svoje troje,

vidjela k’o neko svjetlo

na kraju tunela.

.

IV

Kad stigli smo u Tuzlu dobru…

smjestiše nas u dvoranu

– nas bezbroj pod jednim krovom;

na spužvi, na podu,

jedno ćebe, neki jastuk –

donesoše nam hrane, voća, svega, vode…

al’ džaba tebi sve;

ja nit sam gladna niti žedna;

ja samo o svojim muškarcima mislim:

gdje li su, dokle li su…

da li će se i oni  dočepat slobode?!

 

Nisam heftu prvu cijelu

čvrsto oka ja sklopila;

samo sam o djeci svojoj,

o zetu svom,

o mužu svom,

o bratu svom,

o bratićima svojim,

o sestrićima,

o komšijama…

o svim muškarcima

što od nas žena odvojili su…

o svima što su šumom pošli,

svu besanu noć  mislila.

A kad zaspah prvi puta…

sve sam redom ja usnila.

 

Sanjam tako…

ja kod kuće,

na verandi,

kraj šporeta svoga…

kad pomoli se Samir moj;

nako nejak na ramenu

uprtio  vel’ku granu…

pa s kapije meni veli:

– Mama peci kahvu, meći ručak.

eto nas sviju kući,

svu smo njivu pokosili;

babo i ja idemo s ovu…

a oni s onu stranu.

 

Eh, sinko moj…

kad iz sna se u javu vratih…

nema njih;

ni sutra,

ni prekosutra,

ni zakosutra,

ni iduću heftu cijelu!

Ne bi ih…

ni kad su prvi muškarci

kroz šume;

preko trnja,

i  minskih polja;

u Kladanj i Nezuk došli;

al’ nadala sam se,

nadala…

i uzdala,

uzdala

da su živi;

da su i oni pravim putem,

– al’ se usput pritajili –

u koloni skupa pošli.

 

Al’ ne bi njih

ni mjesec cijeli;

ni kad smo se iz dvorane

u đački dom se slili;

al’ nadala sam se,

i dalje,

sanjala sam,

sanjala…

i Bogu dragom se molila:

da su se od vukova – krvožednih

negdje dobro,

dobro,

skrili.

 

Prođe tako i godina pusta…

svaki sam dan,

sa šćerama svojim,

one što su živi došli

posvuda ja ob’lazila;

da ih pitam jesu l’ negdje

lane moje,

srndaće moje,

i jelena mi Hasu moga,

na putu kroz šume sreli…

al’ niko ništa ne zna kazat.

Samo jedan naš  komšija

mog Hasana vidio je,

u autobusu,

za Bratunac.

mah’no mu kroz staklo,

veli.

 

V

A onda kad otpočeše

u šumi kosti pronalazit

i grobnice masovne

kad počeše otkopavat…

tad počeše nas žene zvat;

– u domu pronalazit –

da  idemo prepoznavat.

 

I kad god kurir na vrata stigne,

kad pozivnica za me dođe,

u rukama mu koverta,

uvijek ista,

ona plava;

a ja srce dooobro stegnem,

– da ne pukne –

ko šalićem preko čela

kad me plaho boli glava.

 

Prvo sam Hasana svoga

na mermernom stolu našla:

prepoznala ga po cipilama,

nisu morali čaršafa

dalje ni otkrivat.

Na dvi hefte pred pad Srebrenice

nosio ih kod šustera

– nije im’o u čem hodat –

lijevu zalijepit…

a desnu krpit i ušivat.

 

A drugog sam svog Ramiza

jedno crno jutro našla.

Njeg sam prepoznala po kajišu:

ime snahino urezan’o…

– urez’o on,

dok su ašikovali,

dok su bili posve mladi –

i ekserom rupe nove probijene;

na zadnjoj rupi kajiš zakopčan…

– k’o i svi u ratu smrš’o,

od ‘nolikog hrmaplije –

pa sve mislim da je majci negdje

prvo ranjen

pa skapo od gladi.

 

A onda je majka svoje

pile malo,

svog Samira,

međ’ koščicama krhkim

srcem svojim razaznala.

Bio  ‘nako… tanak, nježan

– ma nikad on nikom nije

rek’o neku riječ grubu.

Nije bilo svih kostiju

– s tuđim u grobnici izmiješane –

al poznala je to majka odma’;

po onom istom

bolnom zubu!

 

I brata sam ja prepoznala,

i zeta svog sam,

ma k’o da sam ga ja rodila;

šći moja u kosturnicu

nije mogla, u nesvijes’ pala;

pa je zetovu sliku zadnju,

slikan u čemu otiš’o je,

da mogu prepoznat,

u ruku mi dala.

 

Zeta sam prepoznala po satu –

Hasan moj mu

u Iraku, na terenu,

za svadbeni dar kupio

– na pola tri kazaljka mu pala –

a kad sam išla na identifikaciju bratu…

e tad je već i moja pamet

na mahove stala.

 

Al’ valja mislit i dalje…

do ko zna kad,

do kraja života,

pa i sve do smrtnog časa;

držat se za pamet,

da sa nje ne bi posve sašla.

Jer ja još od Sevlida svoga,

od majkinog jablana,

grančice ni jedne

nikad nisam našla!

Pa Boga dragog samo molim

da me još poživi –

i vjerujem da Bog će dati

ono što mi srce snuje –

da Sevlida svoga milog

makar mrtvog ja dočekam…

da mu majka makar

još tabut pomiluje.

 

VI

I tako…

Pobiše ih dušmani…

nenaouražne – golih ruku!

Kod Ramiza mog su ruke

na leđima bile

kanafom k’o iz mog sna

u mrtvi čvor vezane;

a oko glave dvi’ crne trake

k’o od maj’ce srezane.

 

Pobili su ih đe su stigli;

ko na zečeve,

k’o na srndaće,

lovačka kad krene hajka;

da sve muško istrijebe,

da nam sjeme posve zatru –

kukala im crna majka!

Al’ nisu naše komšije obraza svi istog,

to hoću da se čuje,

to nek svako dobro zna!

Ne smije sad zauzvrat

na sve biti ista hajka!

Ima i njih našom rukom ucvijeljenih!

 

Pričala sam jednom tako…

plakala sam ja njoj,

plakala je ona meni –

u crnini, jedna majka.

 

Bez dva je sina, jedina

u ratu i ona ostala;

al’ ona ih u rat,

na komšije nije slala;

za rat, veli,  nije bila.

Jedan joj je na Goraždu pao

– na naše kad su kidisali –

a drugog  joj je granata

što dolećela je sa strane naših

i u dvorište pala…

nju ranila,

njeg ubila.

 

I šta još nakon ove priče…

ja da kažem;

šta da dodam?!

Kažu,

tako,

ne valja kleti!

Ja ne kunem ničiju đecu,

i nikog nedužnog.

 

Ja samo molim dragog Boga

da svakom djela On izvaga…

i po težini tasa svakom

da odmjeri se kazna;

i da se prava istina, kad-tad

o zlodjelu svakom sazna.

I da krvničke oči,

– ni na ovom

ni na onom svijetu –

nikad više,

nikakve,

ne vide ljepote…

da zločinca svakog

pred san savjest stigne…

i  ne da umre od ove

il’ od bolesti one;

već da umre od stida,

da umre

od sramote!

 

__________________

Poema ”Srebrenički san” je objavljena prvi put u zbirci odabranih pjesama “Sjene smo srebrene” sa Konkursa za najbolju pjesmu posvećenu genocidu u Srebrenici, a u sklopu dvobroja časopisa za kulturu i društvena pitanja “Diwan”

Istaknuta slika iz ciklusa “Srebrenica”, neakadeskog slikara, Hariza Grahica – Boleta, iz Zvornika.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Denis Kožljan: Krik Jasenovca

Denis Kožljan   KRIK JASENOVCA tko bio je svjedok, zna li se broj lica, gdje nestali su junaci obilježeni za odstrijel, misao jedna, topla, iskrena, odgovora nigdje, pojeli ih vuci, izgorjeli u vatri mitraljeza, progutal...
by Redakcija
0

 
 

Snežana Radić: Kriv si

Snežana Radić   Kriv si   Na kraju ostaješ sam, Sve se pripisuje samo tebi, Po nešto dobro i uglavnom loše, Jer krivicu ti niko preuzeo ne bi.   Kriv si samo ti, Za svo zlo koje učinio nisi, Za to što zavoleo ...
by Redakcija
0

 
 

Amar Agović: Sunce

Amar Agović   SUNCE    Doći će Sunce, ne znam kada, čekam ga dok snijeg pada. Nadam se da će u martu doći, il’ jednim zrakom ulicom proći.   Možda žarko ljeto čeka, ili mu je oblak fleka. U ulice...
by Redakcija
0

 

 

Zerina Kulović: Čekanje

Zerina Kulović     Čekanje   Iza muzejskog stakla, neobičan prizor: Žena u crnoj pohabanoj haljini, stoji ispred slike na kojoj je drvo žalosne vrbe, i gleda u plafon, danima, godinama.   Kaže da čeka...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Poezija Munevere Sutović

Munevera Sutović   MAJKA   Ima jedna žena Samo žena Krhka i Ni po čemu posebna Niska pa onda znate Kolika su joj ramena Uska Povijena No Kad ih pogledam Vidim sebe kako stojim I nikako nisam jedina Još troje Hoda...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona