Said Šteta
LIVANJSKI UZDASI
Poput jarca mlada, neutučena
na sivi kamen Ravne, Duman se penje
odozgo usnulom gradu rasipa suze hladne.
Cvijet u zidu kuće, stajaše kao žena
što od čekanja dugog, bolno stenje
proklinjuć’ svaku noćcu kad padne.
Topovi na nišanima razbijenim, utihnuli davno
avliji Glavice džamije najavili su tišinu
u kojoj riječ došljaka, dukatom se plati.
Samostan Goricu, grli vrijeme slavno
slike na zidu galerije što diraju nutrinu
ne daju znatiželjnom prolazniku zaboravljati.
Na cestu pala, aprilskog sunca zraka
u kofer poslijepodneva, toplinu slaže
i samo jednom virnu ključaonicu vrata.
Žulj se bolno javi na ruci težaka,
san će umorne oči, ponovo da slaže
kako će novo sutra, dobiti boju zlata.
Livanjskim poljem usnula Sturba rijeka
nevino poput djevice, miluje obale u travi
pastrmka želi alasa, da je uhvati čak.
Ovdje se samo uzdah, kao nemio gost čeka
prašina pada na uspomene, nebo se plavi
i gasi malu zvijezdu, nad gradom ostade mrak.
