Admir Džibrić, rođen je 1972. godine u Tuzli. Nastanjen u Bikodžama, opština Lukavac, Bosna i Hercegovina. Piše poeziju od 1986. godine. Zastupljen u mnogim međunarodnim zbirkama poezije i portalima Citat.rs, Subotica, KNS, Novo Sarajevo, Afirmator, Beograd. Uskoro izlazi i njegova knjiga pod nazivom “Svijet sanjalica”.
KO SAM
.
Ko sam ja?
Jesam li
ja glas,
što priča gluposti,
šum vjetra u svom svijetu,
srce,
iz kojeg ljubav iznutra
uzalud dopire.
Jesam li
ljetnji pljusak,
izazvan nečim,
a uzvraćeno mu ničim.
Kiša praćena
munjama i grmljavinom,
pljusak,
koji sve rjeđe
plemeni naše duše.
Jesam li
ukopani u vremenu,
poznati ton, intonacija
samo nekoj prošlosti
ili su naši ideali
prerasli ovaj svijet
pa niko više
i ne vjeruje ni u šta…
MOSTAR
.
Svim znanim i neznanim ljudima,
široke duše i srca otvorenog,
pričam i pišem…
Što zlatne vrline te krase,
da moj si drugi dom,
kako te Velež opasa brdima
i ne da drugima,
stražu nad tobom čuva.
A zauzvrat – Moj Mostaru,
od tebe samo tražim;
pošalji mi noćas,
bar, jedan stih od Alekse
i samo, u pjesmi “Vjetre”,
raspleti Emini pletenice
i podsjeti me na nju…
Da uz tebe prodišem
punim plućima…
I još nešto da te upitam:
– U ovom ranom proljeću,
da li još uvijek
prve trešnje kod tebe zriju?
Drugi ne znaju
da nisam stranac za tebe,
već stari znanac,
na kojem uspomene, kao koraci
ostaše utisnute u vremenu…
PJESMO MOJA
.
– Ne zaustavljaj se,
pjesmo moja!
Idi,
do onih velikih i moćnih,
ali nemoj zaboravit’
ni one male, sitne duše…
I one vole te
i one čekaju tvoje stihove.
– Ne zaboravi ni zdrave
nit’ bolesne,
svima ozari lice!
Idi,
dok te noge nose,
idi,
svakome na pose!
I u gradove
i u naša sela,
svačija duša gdje bi htjela,
obiđi široka polja,
svakoga u bilo koje doba,
pokucaj svakom na vrata.
Lutaj,
dok te ne čuju usta svaka!
I ne mrgodi se,
jer svi čekaju na tebe.
