Anđela Bugarin
Sloboda!
Treba zbilja malo, zaista
Jedan korak u bezdan
Jedan pogled u beskraj
Jedan skok u nepovrat
U tim sitnim razmacima
Leži ta daleka sloboda
Treba užasno malo čarolije
Da bi se vjerovalo
Užasno malo samoljublja
Da bi se zaista voljelo
Neizrecivo malo djetinjstva
Da bi se odraslo
Jedna odluka što se donosi
Uz ručak ili jutarnju kavu
Riječi što pređu preko usana nezamjetno
Treba biti čovjek
Da bi se živjelo
Treba biti od sebe
I od svijeta
Da bi bio slobodan od oboje
Nepobjedivi
Od nekih sam starih Mongola
I puštala sam orlove po ravnicama.
Sada učim kako da spojim
Konačno sa beskonačnim,
Kako da prihvatim
Da ne završavam sa stopalom.
Kažem, od nekih sam starih Mongola
Jer poznajem nepreglednost
U korak
U korak koji nikada nisam napravila
I nepreglednost koju nikada nisam obuhvatila.
Vjetar je učinio moje oči nalik njihovima,
Da se raspoznajemo kada se sretnemo.
Da si pružimo ruke
I osjetimo vječnost u spajanju.
Otvaram stranice novog svijeta
I dišem nalik moru,
duboko u grlu.
Kožamore
Koža moja je koža tvoja.
Vjetar mi raznosi kosu kao valove,
Ritam biva bržim
I sve ptice su pobjegle.
Na sajmu mene svi su dijelovi suvišni
A koža moja je koža tvoja
Kožamore uzburkana.
Modre dubine su podivljale
I raznose nas nose nas
U zvukove.
Blijedo žuti sjaj na obzoru,
Zima živi u sivom suncu.
Istaknuta slika: Foto: Artinjan Artinović, Vrnjačka Banja, Srbija
