Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

12. Septembra 2014.
 

Tri pjesme Ensera Hodže

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,
Enser Hodža

Enser Hodža

Enser Hodža je rođen u Restelici (selo udaljeno 25 km od Dragaša, 62 km od Prizrena) – Kosovo. Osnovnu školu završio u Restelici. Gimnaziju završio u Prizrenu i Dragašu. Studirao stomatologiju u Prištini. Od 2000. godine živi u Švicarskoj. Izdao zbirku pjesama “Gora, Goranin – ZA KOGO SME” (2014. godine – štampana samo na goranskom jeziku).

 

 

PJESMA MOJA

.

Ne pišem ja rukom,
debeli su mi prsti,
ja pišem od srca,
tu je moj merak!
Ja pišem pjesme
što srce dotaknu,
ja volim rimu
i glasno pjevanje,
ja sam čovjek sa planine;
moje je sjeme
tamo gdje se mjesečina
i kamen grle,
veličaju ljubav
neba i Zemlje;
tu se pjesma moja
plaho zahori,
tu orkestar moj
zapjeva i zasviri:
– vuk koji
na mjesečinu zavija;
– zvuk potkovice konja
što galopira;
– survalo niz brijeg
odronjeno kamenje;
– ovca koja bleji
tražeći svoje jagnje;
– kliktanje sokola
vjetar koji presijeca;
– orao raširenih krila
kada oblak potjera;
– lavež hrabrog
šarplaninca
huktajućeg plamena
iz ustiju,
proganjajući vuka,
čuvajući stado,
uz tonove frule
svog čobana;
– zvuk groma
nebom što se hori,
munje koja zemlju kori,
praska njena
od kog kamen gori;
– isplašena jerebica
kada iznenada
svom brzinom
krilima zamaše;
– tankonoge divokoze
vratova dugih,
plesa njihova
koraka elegantnih,
što se hrabrom
jelenu dodvore,
onako krhke, nježne.

Moje su pjesme
čist izvor
sa Šar-planine,
što vadi iz zemlje,
iz srca
drago kamenje;
Moje su pjesme
zahuktale lavine,
što sa vrha
gromovito navale;
Moje su pjesme okićene
ljepotom pune mjesečine,
što na Šari
sa mnom druguje,
očima
mislima mojim
svjetlost daruje,
i zvijezde koje plešu
slušajući moju pjesmu;
Moje su pjesme vatra
koju Sunce klokotom
ispljune;
one su sablje od kamena
sa oštre litice;
Moje su pjesme potoci
što se sa visova
bacaju u slapove,
žubore
glačajući kamenje,
umivajući sve ispred sebe.

Na pjesmi mojoj
ojađen, nostalgičan,
gorko zaplačem
i grohotom se nasmijem,
plućima punim
šarske svježine
pjesme moje zapjevam,
i lagano zaplešem
sa toplim julskim
povjetarcem.

Ja pjevam o lijepom,
lijepo ja volim,
ja pjevam o ružnom,
nevaljalo korim,
ja pjevam o ljudima,
ljude poštujem,
ja pjevam o svemu
što mislim da razumijem!
Moj život je pjesma,
pjesma živi u meni,
ja ne bježim od života
i pjesme moje, moje istine!

ZOV PROLJEĆA

.

Daleko od prošlosti,
na ivici sjećanja,
mislima
crno-bijelih slika
šetam pokraj njive;
I dok nježno dlanovima
prelazim po dlačicama
nezreloga žita,
što se na povjetarcu talasa
budeći u meni rana sjećanja,
taj doziv prošlosti glasa;
Ja se opet sjetih tebe
i tvoga k’o u hurije lica,
osmjeha i jagodica.

Sjećanja naviru,
opušten tonem,
u biću svom
mislima milujem
tvoju nježnoću.
Sjetih se i proljeća,
kada ti krunu sapleh
od tankoga pruća,
ti lijepa k’o vila,
princeza si moja bila.
Sjetih se isprepletanih
prstiju naših,
kada k’o lastavice gnijezdo
ispletosmo srce od slame,
kraj potoka, ispod vrbe.
Misli mi navrle,
svježina me
tijelom prožima
i praznina otvara
žarom
davnih sjećanja.

Sjećam se tvojih
laganih koraka
k’o po vjetru hodanja,
kruženja k’o golubice
bacajući na me
lišće bosiljka,
taj miris i sve se vraća,
budi sve u meni
ovo proljeće.

Sjećam se i ljuljaške
ispod starog javora
kad sam te u oblake bacao,
tvoga nježnog vriska
bez daha ka nebu letjeći.

Sve vidim kao nekada,
čujem
neizgovorene riječi,
otkucaje srca,
kad sam prestravljen
da me babo tvoj ne potjera
čekao te ispod pendžera,
uz strehe prigrljen,
dok kapi sa krova
slivahu mi se niz leđa,
sjećam se, uzdišem duboko;
a ti gore k’o mačka,
pogleda umiljata,
ko princeza ponosna.

Sve je ‘tu’,
ja sam opet ‘tu’,
samo tebe nema
i tvog pogleda,
a na usnama mi
naša balada,
zov sevdaha.

MATI – BOL – ČEDO!

.

Ima li jačeg
bola bolnijeg,
kada fetus
utrobu raspukne
od bola majčinog?
Ima li ljepšeg zvuka
od glasića piskavog,
kad udahne svijet
dječjega plača prvog?
Ima li veće radosti,
puls srčanih resica,
na grudima čedo,
mati ozarena lica?

Pitam, ne znam!?
Ja sam muško!
Naslikati bol majčinu
meni je teško!
Ja poznajem samo
taj osjećaj ljubavi,
kada topla suza majke
srce mi raspršti,
dušu mi razgali;
na rastanke mnoge
kada grudva u grlo stane
i zgrčena pluća
niti riječ ne potisne;
samo bistra
voda gorčine
iz oka izbije,
te se praveć brazde
niz obraze razlije;
i topla se gorčina
u ustima slije
gutajući bol,
gutajući sebe.

Možda je ona
porođajnu bol svoju
ubrizgala onda
u venu moju,
i ta se bol
iz srca iscijedi,
dušom zagorči,
i tužan je pogled majčin
izbije na oči,
gorka suza topla
za majkom prolivena.

I nije sramota
odrasla muškarca,
i kad suze lije
i kad plaho zajeca
za materom svojom,
jer vječito smo djeca!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Gazija

Božidar Proročić   GAZIJA Posvećeno velikom čovjeku i filmsom reditelju Nenadu Dizdareviću   Prođoše mnoge godine za nama dotakli smo surovost života nisi pokleknuo pred avetima što krišom otimaše tvoju sl...
by Redakcija
0

 
 

Dajana Lazarević: Poezija Žana Bahita na srpskom

Поезија Жана Бахита на српском језику   Златна тишина / Жан Бахит ; превела са руског Дајана Лазаревић. – (Глушци) : Удружењ...
by Redakcija
0

 

 

Miraš Martinović: Srebrenica

Miraš Martinović     SREBRENICA     Fatimi Muhić koja je iste godine rođena i  ubijena 1995 – 1995. Najmlađa žrtva Srebrenice.     Oprosti Malena To nijesu ljudi   Tek otvorila O...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Habib Mandžić: Vječna naša Srebrenica

Habib Mandžić    VJEČNA NAŠA SREBRENICA – VJEČNO SJEĆANJE NA 11. JULI  . Na svijetu da li šta strašnije ima neg’ deset hiljada pobiti insana?! I ovo je ljeto u Podrinju zima. Sve što još postoji – ot...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona