Halil Džananović
O PROLAZNIŠTVU
(Bratu Ibrahimu Čikiću)
Trajno zadojen
O, ne mržnjama;
Pitomim zmijama
Prisojkinjama
I provjetrenim dušama
Iz raskošnih pećina
Iz pulsirajuće dubine
Navratio sam
Da život udahnem,
Da život,
Za nekog drugog,
Izdahnem
Da Ti se poklonim,
Da Te očovječen pratim,
Da Ti se oljuđen
I prepran u ranama
O, Veličanstveni,
Neustrašen
Vratim
UNIVERZUM JE USKOČNA SLIKA
(Prof. dr Milanu Popoviću)
Da bi svoj krik bolje čuo
Vincent van Gogh je
(kao što znamo)
otkinuo vlastito uho
da bi prikrio svoju depresiju
Edvard Munk je nacrtao izraz vriska
da bi prevario besmisao
Samuel Beckett je, umjesto smrti, čekao Godota
i u konačnici
(mnogo milenija – ranije)
da bi krik uronuo u vječnost
Tvorac je nacrtao čovjeka
a crtež se i dalje samopreslikava
(životom je zavladalo: copy – paste)
i samodoubija
jer: Abusus abusum invocat
***
Ali, ipak – još uvijek ima i ljudi
(”Tajna Humane Čestice: ”Buđenje.
Rad kosmosa. Rutina sunca i zemlje.
I svakodnevni memento.
Podsećanje na prolaznost svakog sna.
I interregnum.”)
Iz Milanovog romana. ” Ibrahim” tiho romori
O, čovječe, osluhni taj šapat iz eona
i, ne zaboravi: Memento mori
MOJE I TVOJE RANE
(sebi za utjehu)
Ne, neću u masu
u skupine (nerjetko)
međ’ ljudske olupine
krhotine…
Da Ti se zahvaljujem
i rastem padajući
Tebi su
O, samo Tebi
moje molitve i zahvale znane
Jer moje dove i zahvale
klijaju kroz moje
i Tvoje rane
