Tri pjesme Ibrahima Osmanbašića posvećene pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću

Tri pjesme Ibrahima Osmanbašića posvećene pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću

.

ODJEK PJESME

Riječi tvoje – bistre i britke

rime tvoje – s bojom i mirisom

strofe tvoje – s muzikom i usudom

pjesme tvoje – s porukom i odjekom

natapaju Bosnu valovitu

i kruže kroz Hercegovinu kamenitu.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

Ko još bdi nad tvojim knjigama?

Davno si nam poslao blještave poruke

dok u sjenci Starog mosta

žeđ zjenica gasio si Neretvom

dopuštajući da te zeleni valovi

na kratko odnesu u plavetnilo beskrajno

što se ogleda u vodi koja povi

a zauvijek ostaje u Mostaru

gdje ljepota izvire, otiče

i opet mu se vraća

u kićenim pjesmama

romantičnih sanjara.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

generacije si zadužio iskrenim pokajanjem

otvorivši čudesnu kapiju ljepote

tajnovitim stihovima čežnje

čiji odjek ne jenjava

dok se Bosnom kotrljaju stoljeća

i blista bijeli luk novog – Starog mosta

na istom mjestu – na kojem si pratio oblake

na istom kamenom – u koji si utisnuo nevidljive

stope

ali što se čuju dok odjekuju kroz vrijeme

i sanjarskim zanosom boje vječnost.

Ti – živi duh si Bosne!

Ti – okamenjana si čar Hercegovine!

Ti – riječ si tvrda domovine:

od safirne Neretve – do duboke Save

od brze Drine – do kristalne Une.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

Tvoji su stihovi zaustavili kazaljke

i vrijeme u pjesmama stoji.

Tvoja se poezija propela do zenita

i pokoljenja bdiju nad tvojim pjesmama

zalijevajući divote – riječima srca

koje kuca u ritmu ljubavi

koju je tvoje iskreno pokajanje

raspršilo po Bosni i Hercegovini:

na istok i na zapad

na sjever i na jug

od Goražda, preko Sarajeva – do Bihaća

od Počitelja, preko Mostara – pa do Odžaka,

da blista kroz vječnost

dok god čovjek pjeva

i vjeruje

da nakrivljeni svijet može popraviti pjesmom.

(2015.)

**

OPROSTI MUSA

Oprosti Musa,

ni sami ne razumiju to što pišu

ne shvataju značenje riječi

i takmiče se u bijedi smisla.

Jedino na šta računaju je inercija nadležnih

pečata što su se domogli

što mogu zagrabiti sa gomile

novca jer im je to omogućeno

jer afirmiraju ispraznost duha

kriterijima okrenutim naglavačke

rugajući se harmoniji i estetici.

Oprosti Musa,

tebi ne treba skretati pažnju

odakle trebaš početi da čitaš zbirke

koje treba da ispune sjenku

pjesama tvojih monumentalnih,

niti kako da razumiješ stihove

kojih bi se postidjeli osnovci

a koji se dižu u zvjezdane visine

da bi se obznanila ispraznost akademska

jer kažu da je Homer bio slijep

a zna se da je nepismen bio Avdo Međedović,

oba poetska gorostasa,

ali bez obzira na historijske činjenice

ne odustaju da oduzmu poeziji

prirodnost rođenja

i žele je okovati u lance kvazi-nauke

od kvazi-titulara

kojima je istinito znanje nepoznanica.

Eh, Musa!

to ti zalud objašnjavam

jer ti si ponajbolje osjetio

ujed za dušu pakosne elite

kod kojih redovno od sedam stihova

tri su u nepomirljivom sukobu sa cjelinom

a dva – kao da su zalutala iz drugih pjesama,

a preostala dva se gledaju

neznajući u kakvoj su vezi

jedan u odnosu na drugog –

uzročnoj ili posljedičnoj

pozitivnoj ili negativnoj?

Oprosti Musa!

Stidim se zbog drugih.

Blati se obraz poezije

gazi se duh vremena

zatire se talenat epohe

ismijava se kreativnost,

a slavi se bijeda duha

kurs je usmjeren ka vakumu ideja

ka poniženom čovjeku

kao izbezumljenom pjesniku

koji ne zna da li je pošao ili je došao,

koji je ostavljen da hoda po žici

iznad provalije neutoljive želje silnika,

da se ponizi prirodan dar za poezijom

što se ispoljila kroz tebe, Musa

kao snažna vulkanska erupcija

zadivivši epohu

oplemenivši duše žedne ljepote

postavši znamen

smislene igre riječi

što ljudi od časti i uma

nazivaju kraljicom umjetnosti

poezijom.

Dok odzvanja: „Oprosti Musa!“

kroz prostor i vrijeme

pitam se:

„Ko bolje od tebe može razumije

niske ljudske porive – pakost i zavist?“

(2016.)

***

HVALA TI MUSA

Nakon skoro stoljeća i po

od rađanja čovjeka-bulbula

Muse Ćazima Ćatića

približava se važan sarajevski dan

kada će pod jednim krovom

skupiti se književno-pjesnička-kritičarska elita

da zbori i slovi o poeziji

čija je afirmacija inicirana

odžačkim kreativnim nijetom

da očisti prašinu zaborava

sa veličanstvenih stihova

bosanske pjesničke gromade

koju je oblikovalo Ćatićevo čarobno pero

opjevavši jedno vrijeme i sebe u njemu

gdje suptilna pjesnička duša

stoji naspram surove stvarnosti.

U širom otvorenoj Adil-begovoj duši

što je reprezentativna bošnjačka institucija

kulture i demokratije

gdje se prirodno otvara dijalog

između društva i umjetnosti

političara i pjesnika

ideologije i poezije

ugošćena je misionarska pjesnička karavana

sa Huseinom Ismailovićem na čelu

što u šeher donosi iskonsku baklju poezije.

Stoga, nema mjesta lažima u

nadahnutom ambijentu

licemjeri – nužno bit će razotkriveni

cijenu obznanjivanja činjenica

teškim egzilom platio je Adil-beg

te se istina sa njim vratila u grad na Miljacki

da bi se u šeher-Sarajevu

ukinulo duhovno ropstvo

i preduprijedila nepravda.

Zaista je logično

da baš u njedrima Adil-bega

odvažnog borca za čovjeka,

govori se javno o Musi Ćazimu Ćatiću,

jer se radi o duhovnom kvantumu

konsolidiranom u kosmopolitizmu,

a za visoke energije te vrste

nedostaje infrastrukture

u glavnom gradu

naše drage domovine

Bosne i Hercegovine.

U tom važnom sarajevskom danu

rečeno bit će uklesano u vrijeme

da svjedoči o materijalizaciji imaginacije

da bi došla vedra riječ nakon časnog djela

potvrđujući kontinuitet duha Bosne

što nije poklekao u svirepom ratu

i prkosi podlom miru.

Hvala ti Musa

što poezijom vulkanskih potencijala

pohodiš Sarajevo

otvarajući nove kreativne horizonte na

treperavom nebu iznad visokih planina

gdje se miješaju java i snovi

do neprepoznavanja

tvoreći jedinstvo suprotnosti

što potiče svijet da istraje u borbi

protiv svakodnevnih izazova

koji eksplicitno determiniraju

život čovjeka na zemlji.

Hvala ti Musa

što si nadahnuo pojedince

da iz mrtvila beznađa

pokrenu mase na kreativnu akciju.

Zahvalnost je ono najmanje

što čovjeka ne košta ništa

a što žari sjećanje

na velikana poezije

čiji stihovi odjekuju bosanskim nebom

budnog sanjara

Muse Ćazima Ćatića.

Hvala ti Musa – zborit će Sarajevo

petog aprila

na dan velikih događaja,

što se dočekalo

nakon skoro stoljeća i po

od tvoga rođenja.

Kažu – za dobro nije nikada kasno.

Tebi hvala pjesniče

i u tvoju čast o

odšutit ću gorčinu.

(2017.)

____________________________

IBRAHIM OSMANBAŠIĆ rođen je 1964. godine u Janji. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Ostvario višedecenijski javni društveni angažman organizujući brojne kulturno-umjetničke manifestacije. Učesnik međunarodnih književnih manifestacija, a poetska i dramska djela su mu prevođena i uvrštena u regionalne književne publikacije.

Autorski se izražava u sferi muzike, slikarstva, književnosti i teatra. Idejni tvorac i osnivač Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo (KNS), gdje obavlja funkciju predsjednika udruženja.

Urednik preko sedamdeset knjiga i publikacija. Autor na desetine recenzija, kanjiževnih osvrta i predgovora koji su publikovani u raznim javnim formama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Jedan od utemeljivača Međunarodne kulturne manifestacije: Novosarajevski književni susreti, koja se u kontinuitetu održava od 2007. godine. Dobitnik raznih nagrada i priznanja na polju kulture i umjentosi.

Objavljena djela:
1. “Kapije sjenki” – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2008./;
2. “Ideja bez stalnog mjesta boravka” – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2012./;
3. “Čuvar tajne” – prozno-poetsko književno djelo / KNS, Sarajevo, 2015./;

4. “Živi plamen poezije ” – pezija/ KNS,Sarajevo,2017./;

Živi i piše u Sarajevu.