Marija Zebčević
Ne mogu se sjetiti ni jedne jedine stvari o kojoj smo pričali tog jutra
.
Možda uopće nismo pričali
Sigurno smo bar nešto rekli
Ničega od toga se ne sjećam
Sjećam se toplo uređenog kafića, sav u drvu
Sjećam se pjesme koja je zasvirala i koja me nikada na ništa drugo neće sjećati
Sjećam se da je bilo jako hladno vani, a unutra je bilo tako toplo, prijatno
A ja te nisam smjela zagrliti
jer smo rekli da više nismo
jer bi se raspala kao…nešto… ne znam…nešto što se raspada pri dodiru
Kao sad
Samo što te sad nema
Pa se mogu raspasti kao… kao ja, u svom stilu,
uz čašu vina, stare fotografije, cigare, suze,
prepravljanje stihova koji bi trebali biti spontani
Ne značiš mi više ništa
.
Ponekad
Kad zamijene te svjetla grada, mir planine, nova pjesma
Vraćam ti se kad nemam više čemu
Nismo valjda onda ništa ništa ni bili
Neuspjeli pokus
A kad me probode ko grom samo jedna naša uspomena
Bili smo najveća ljubav ikad
Neponovljiva, neobjašnjiva, najhrabrija i nedokučiva
A kad iziđemo iz stiha samo smo dvoje ljudi koje se više ne poznaju.
Volim naše uspomene
.
Ne tebe
Ne želim te sada
Želim da se mamurni smijemo
Želim da si mi dosadan
Želim ona lijepa proljeća koja su mirisala po životu
Ne želim tebe
Ne znam u što si se pretvorio
Ne znam tko si više
Puštaš li još bradu, mrziš li japanke, voliš li još uvrnute žene
Falimo mi mi
Blesavi mi koji nedjeljom peku kruh i gledaju serije
Fali mi sve osim tebe
Izgleda da sam te preboljela
Nikad neću preboljeti to što sam te preboljela
Nadam se da si sretan jer ćeš zauvijek ostati prvi koji mi je poklonio suncokret.
Marija Zebčević, rođena u Splitu u veljači 1987.godine, 2008. postala prvostupnik talijanistike i lingvistike, odmah nakon upisala i diplomski studij istoga koji uspješno rastežem već neko vrijeme. U međuvremenu vrijeme kratim honorarnim poslovima, kuhanjem, čitanjem i drugim stvarima kojima već čovjek može kratiti vrijeme i hraniti dušu; pisanjem, naravno, uvijek, u svako doba i u svim uvjetima, ne izlazim bez teke i olovke.
