Mirveta Islamović
ZNAM JA KO SAM
Ja znam ko sam,
i koja me je rijeka pojila,
da ne presušim.
Ne stidim se ja svoga Lima,
pjesme mu poklanjam,
u vodi njegovoj oči svoje umivam,
pa njima gledam sve bistro,
sve kako jeste.
Ja znam koja me je majka dojila,
u kojoj planini sam gnijezdo svila,
na kojem bijelom kamenom jastuku,
prve sam snove usnila.
Ja znam da prve riječi,
od majke moje u Gori crnoj sam čula,
i evo još njima zborim.
To što me pitaš: Znam li ja ko sam?
ne pitaj više.
Sve drumove moje,
po kojima sam krvavih nogu hodila,
i do cilja stigla,
pa melema tražim u pjesmama što pišem,
ja volim i pamtim.
Upitaš li me više: Znam li ja ko sam,
povrijedićeš krilo moje majke,
i rijeku moju bistru,
Goru moju crnu i gnijezdo u njemu.
Zato,
ne pitaj me više znam li ja ko sam,
samo zato što svoja jesam,
ja ptić iz gnijezda Gore crne,
srcem, što majka mi ga dade,
pjevušim njeno: Ko bi rek’o čuda da se dese…
MAJKA
Niz obraz mi klizi,
hladna suza februarska.
žuta dunja na tabutu spuštena.
Ostade ukotur pita savijena.
Sa prvim akšamom,
zamirisa mi đulom, majčina šamija.
Zašto mi te majko, ukrade februar.
Niz lice teku ledene suze.
Dinom tvojim dženet zamirisao.
Na tvome licu osmjeh zablistao.
Melek mi poručuje: Tako je moralo.
Stiže februar,
ja za tobom vehnem,
srce mi reu ledenice.
Čekam da me zagrle tvoje nježne ruke.
Melek nježno do glave šapuće:
O, dijete moje, u snovima čekaj me.
OTAC
Često otvaram knjigu djetinjstva,
dugo čitam, zaspim,
i probudim se kraj tvoga uzglavlja.
Na bijelom jastuku tvoja sijeda glava,
rukom nježno skidam ti znoj sa čela.
Boluješ.
Ne ostavljam te ni tren samog,
čekam da otvoriš oči i pogledaš me.
Da nagledaš me se.
Da oprostiš mi što prkosih tvojim zabranama,
da ti kažem da sada razumijem svaku tvoju riječ,
svaku tvoju hairli dovu i tvoj prekor.
Ispod prozora stari hrast.
Neke grane se slomile.
Nisi ga htio nikada osjeći.
-Taj hrast to smo mi, govorio si,
-Njegovo korijenje sraslo je sa našom kućom, rekao si.
Grana po grana sa staroga hrasta se povija,
s proljeća isklijaju nove još ljepše.
Mi djeca i unučad tvoja, pod hrastom te pominjemo,
jer, naše stameno korijenje hrastovo si ti.
Oče
