Mehmed Meša Delić
PROLJEĆE 1
Lijepa si zemljo moja
kad u haljini proljeća osvaneš.
Poviš’ brda i planina tvojih
sunce oblake pokosi,
a vjetar magle okolo pomete,
da te sunce u zrake uveže
i k’o bešiku njiše.
Gledam proljeće u kome si se rascvjetala,
a poviš’ tebe modrina neba te k’o soko gleda.
I ptice selice su opet tu,
neke gnijezda prave,
a neke visoko lete, poviš’ tebe kruže.
Treba mi i proljeće i strpljenje,
daleko sam od tebe domovino,
nebo ne vidim od tamnih oblaka,
a zelena polja su uzorana, posijana.
Na njima nema dječijih tragova,
a tamo po tvojim tegovima
i ptice i djeca su hodala,
tragove svojih stopala ostavljali.
Tragovi i visibabe u nabujaloj rosi,
u sjećanjima mojim su tetovirani.
PROLJEĆE 2
Stiglo proljeće, snijeg se u meni topi, nabujaše potoci,
niz leđa Rudina zahučaše prema Bistrici i njenoj vodenici.
U koritu Bistrice kuca srce moje, a valovi ga zapljuskuju,
krv vrelu u srcu mome razhlađuju.
Stiglo proljeće zavičajem šeće,
beharaju voćke i cvijeta cvijeće.
I duša moja sa mirisom luta,
miris proljeće se širi pored svakog puta.
Nabujala Bistrica obale svoje umiva
glasno huči kao da pjeva,
suhi korov sa obala skida,
proljeću, cvijeću, travi, bešiku sprema.
U mislima sam tamo, u zavičaju s proljećem,
da preskačem potoke, do koljena duboke,
i da ih kitim mlinovima od klipa ševarike.
PROLJEĆE 3
Stiglo proljeće snijegovi se u meni tope,
potoci skakutavi nabujaše, oživješe,
misli i uspomene moje poplaviše
i sve mostove odnesoše.
Brvno postavljam od srca do duše,
da dođem do brane da je zagrlim
i vodu na točak mlina navratim,
da u njemu sameljem čežnju.
Klinovima od uzdaha zakivam vrata
da niko ne uznemirava starog vodeničara…
