Sovjeta Grubešić
DJEVOJKA SA OBALE MOSTONGE
.
U noćima kada mjesečina
srebreni vrhove krošnji bođoša
a mahovina miluje koru sa sjevera
između sna i jave
kao duh snježnoga vjetra
jahala je bijelca
djevojka sa obale Mostonge.
.
I noćas čekam uhom u prašini
sakriven u sjeni stupova mosta
čuti topot vilinskoga konja
i vidjeti je u oblaku šlingane haljine
rasute kose s djevičanskom krunom
upletenog ivandanjskog cvijeća
sa pratnjom tisuća krijesnica.
.
Uspravih se kao gospodar noći
raspaljujući u sebi ljubavne misli
no bijelac se rasplinu u maglene
pramenove trinaest močvarnih otoka
ostavljajući za sobom odjek kopita
i nemir jutarnjeg buđenja
među životima šikara.
.
O, kako je jahala
djevojka sa obale Mostonge!
Ljubih je dok slavuj pripjevava
u mašti na nestvarnu oltaru
između trski i trava na putu
gdje ostade zaustavljen u vremenu
izgubljen vjenčić i kotarica žirova.
.
SIDRO
.
Sada sam prava žena
sretnih trenutaka i trenova
snoviđenja.
Oficirac pod zvjezdanim
pokrivačem devedesete
priziva po šumu dunavskog
zapljuska rifove stvara
u glavi noć odjekuje ššššš
vrba lišće pomiče
ponoćnu ariju stvara.
U pijesku otisci golih stopala
odsjaj vatre na licu
iskrice u oku galaksije i nebule
krijesnice izašle iz prikrivene
strasti bujaju grudi
ljubavni sirup se cijedi
bijele slonove dijelimo.
Pijem ti nutrinu iz usana
zamatam te kosom i grlim
vrtlogom očajničkog kraja.
Na uglu zgrade na keju
prekrečena poruka
Arti, još uvijek volim tebe
i Bijelo dugme
sidro moga življenja
uktovljeno u dunavskim dubinama
i zauvijek vezano magnetnim silnicama.
Razapeta sam u petoj strani svijeta.
.
O VJEČNOSTI ILI ČOVJEČNOSTI
Vremena se slijevahu glođući do kosti
čovječnost ostade u temporama
mores u njihovim bljutavostima
tamo postade ovdje ili obratno
u obratnicama prijatno ti bilo
neprijatno prija ovdje a tamo čekaju
sa kampanela zvone bigovi i nebigovi
bena ima svugdje.
Homo sum da li si ili još uvijek zvijer
bubanj nosiš olovnim vojnikom se dičiš
od plombi ga stvaraš iz usta pa krezuba
sjećanja imaš redove preskačeš
nije ti strano humani nihil.
Nihil, nihil, nihil nekomu jednom
nekomu tri puta čovječnost sahranjena
u praznine pameti utkana nadaš se vječnomu.
Tamo i ovdje ovdje i tamo nikamo i nigdje
nikuda i nikada stranci po danu noću zaključani
jezici skučeni kao mrtvih ševa u prašini
na kolskim tragovima toplih nogu djetinjstva.
Čovječnost na smetlištu uvučena do ramena
nema trnja samo smrad ubijenih zvijezda
kraci obmataju ramena uvlače u prsa
srce ostavljeno pod kamenom.
Ključ je.
Sovjeta Grubešić, rođena u Osijeku. Akademski obrazovana. Piše priče, poeziju, haiku i slika. Objavljeni su joj tekstovi na književnim portalima, zbornicima i časopisima.
