Sovjeta Grubešić
DVOJBA
Na modnoj reviji raskoš.
U mome kvartu bijeda.
Na koncertu solo gitara.
U mome uhu bubanj.
Brmtaratata…
Što ću obući ako bude rata?
Muškarci i njihova braća.
Po oružju, po materi, po
metku, po klubu, po pivu,
po kartama, po dimu, po
kasnim satima, po mudrosti,
po ludosti, po znoju, po
broju cipela, po fiš
paprikašu, po dizanju,
po spušanju viceva i hlača,
odvratnih nadmetanja,
hrvanja i tetovaža
kuhaju svijetu juhu
od žeravice iz pakla.
Što ću obući ako bude rata?
U ormaru crna rupa bez dna
ko vražja čizma
španjolskih inkvizitora
šiljcima napucana
pobacane SM boje
ni pikasovska maskiranja
ne podnosi koža moga tijela.
Neurodermatitis na tjemenu
alergija na nogama
na dojkama dijete
domovina na leđima.
Što ću obući ako bude rata?
Nerazrješiva moja dvojba
ne dotiče vladare života
ni dvorske lude što budale
bude štosovima foršpan daju
rasprodajama mozak ispiru
pa ga pune TNT-om, plastikom
i napalmom, dok mijenjaju
bandijere od rosih do nerih
u operaciji “budimo svi zombiji”.
Što ću obući ako bude rata?
Malu crnu haljinu, nisku
lažnih bisera bacit ću svinjama
ostaviti metak za petak
subotom nema predstava
nedjelja tužna, ružna
u postelji drijema dok na
vratima tuđi vojnik tvrdi
u vas je bila revolucija
krepajte, odgovaram na
mišiće lajavih krvavih
usana vrijeme je da počne
nova evolucija.
Malu crnu haljinu obući
ću ako bude rata, i gumene
čizme za pregaziti hrpe
dreka , raspadnutih tjelesa
i raskošnog blata bez solo
gitare uz bubnjeve
brmtaratata…
BEZDUŠJE
.
U jutro neko dok su
naslovnice novina
mamile
…novim maskama
suho lice za nahranit
uljima proljetnog cvijeća
…i za rođendane otkrivale
100 recepata za
fine torte
vrtilo se vrijeme
snjegovima u staklenim
kuglama
tamo i natrag
kabare morbidnog uma
u bespomoći žene djetetu
život otimao
po mokrim travnjacima
sjene noćnih aveti puzale
s krovova krici sova
milostivu su smrt dozivale
da, neka će zemlja umrijeti
tenkovi puni radnika
i seljaka na gornjoj strani svijeta
meridijan će usmrdjeti
mirisom dizela pred dvorištima
raskošnih palača
dok žena kleči ispred raspela
strah šeta po stubištu
skromnog stana tužnoga pogleda
da, neko će dijete umrijeti
hodnici puni ledene praznine
na donjoj strani svijeta
paralele će pustinjom rasplakati
suhim očima nad malim tijelom
usred siromašnog odra
bez sanduka i bez livadskoga
šarenoga cvijeća
da, vladavina bezdušja
dušama bezumnim vlada.
GLADIJATORI
.
Čovječe bez kuće
uvijek ćeš kuću voljeti
to tvoje skrovište od oluja
tu tvoju postelju
sat iznad vrata
kucat će ti u svim snima
tik-tak-tik-tak-tik-tak
duh nekoga vremena
oduzetog silom
bačenog u bezdan
nerazumjet će svatko
kuću voljenu
što se drži tvojih leđa
oštrim kandžama
vuće te u crnilo
mirisima mami
dođi… dođi… dođi
sklapaš oči
vidiš te sretne dane
dunje na ormaru
navijen sat
sunce na prozoru
onda sretneš braću
robove
čija vatra u ognjištima
nikada, nikada ugasniti neće
grijat će strasti potopljene
načas misli izgubljene
ni cvijeća ni lišća ni trave
samo nemušti razgovori
gladijatora u areni
prst dolje gospodaru
vrijeme mi otkucava
tik-tak-tik-tak-tik-tak
smrt ili život
gotovo
svejedno je.
Istaknuta slika: FOTO: Damir Skarep, Rožaje
