Tamara Senić
A JEDVA SMO ČEKALI DA ODRASTEMO
Nebo je granica
-ali bilo nam je
tek prva stanica.
Mislili smo da možemo sve
uprkos sudbine…
A jedva smo čekali da odrastemo!
Svijet je mali
-ali bio bi samo naš
kad bi se zvuci gitare začuli.
Mislili smo da je novac samo
papir… Nismo marili…
A jedva smo čekali da odrastemo!
Djetinjstvo je kao raj
-ali bez prijatelja
bio bi to njegov kraj.
Mislili smo da ćemo zauvjek
istu pjesmu pjevati…
A jedva smo čekali da odrastemo!
BILO JEDNOM JEDNOG TRENA
Bilo jednom
jednog septembarskog jutra…
Kiša je padala.
Samo sam se nadala
i čekala sjutra.
Bilo je to
jednog oktobra…
Kiša je I dalje padala.
Okrenula se,otišla,
cekala vremena dobra.
Bilo je to
jednog novembarskog dana…
I ja sam se smijala,
konačno uživala.
Valjda je I to bio dio plana.
Bilo jednom
Jedne decembarske noći…
Snijeg je padao,
samo on se nadao…
Nisam znala opet doći.
JEDINO MOJE, MRZIM
Kada treba da oprašta
ono oprosti kao dijete,
zaboravlja kao starac
i suze i bol…
Zato ga mrzim.
Kada počne bura rijecima
ono postaje srna,
ćuti I trpi kao pas.
Pas koji ne umije da zalaje…
Zato ga mrzim.
Kada treba da pjeva
ono pjeva jasno,
ali tako tiho
da ga ne čuje svako.
Zato ga mrzim.
Kada treba da leti
-leti u pogrešnom smjeru,
kao golub medju ljude.
Tek tada srce srećno je…
Jedino moje, mrzim.
Tamara Senić, rođena 1996. godine u Beranama. Učenica je Srednje umjetničke škole za muziku i balet ,,Vasa Pavić” u Podgorici. Piše poeziju od najranijih dana djetinjstva. Do sada je učestvovala i postigla zavidne uspjehe na brojnim festivalima i susretima mladih pjesnika među kojima se posebno ističe ovogodišnje učešće na finalnoj večeri mladih u okviru manifestacije ,,Ratkovićeve večeri poezije’’.
Pored diplome ,,Luča’’ za rezultat u redovnom školovanju, Tamara Senić je dobitnik nagrade ,,Janoš Siveri’’ (Novi Sad), i ,,ALBATROS’’ (Bijela) za pjesnička ostvarenja. Poezija joj je objavljivana u međunarodnim zbornicima i časopisima: ,,Avlija” i ,,Vetar po ocu”.
Nedavno je izdala i svoju prvu zbirku pjesama ,,Tango bijelih cipelica’’.
