Zoran Janković
AKO SE NE VRATI
Od moje posljednje pjesme ja je čekam.
Možda je zadržao ovaj ludi vjetar beznađa.
Zavejao je osmjeh lažne nostalgije.
Eno je. Pokisla i smrznuta umornog koraka,
pognuta od pokajanja vraća se u moj život.
Ne, učinilo mi se.
To se prodavačica uzdaha
vraća iz ponoćne šihte
sa trga izgubljene ljubavi.
Pozvaću je da se ogrije u
toplom domu moga srca.
Ili možda neću…
Moje srce je puno strepnje i bola
i ne mogu da primim njenu tegobu.
Bolje je da čekam
onu iz moje prošle pjesme.
Ona se uvijek vraća.
Ona je moja roda i lasta.
Povratna karta u moj život.
Ali šta ako se ne vrati?!
ŠTA JE TO SREĆA
Sreća je trenutak radosti.
Radost je kao leptir.
Ne može da živi u kavezu.
Kupiš mu dijamantski kavez
hraniš ga najljepšim lažima
a on jednostavno umre.
Sahraniš ga na groblju
svojih iluzija i snova.
I tada shvatiš da je to
bio samo trenutak.
NANA ČOKA – NEMAM SUKNJU
Kafana puna gustog dima.
Muzika koja lomi dušu:
Nane čoka – nemam suknju.
Cigani lete na nebo.
Ona igra za stolom i lomi čaše,
a nema suknju.
Polako čitači, čitajte polako.
Ja sjedim za stolom i nijemo gledam.
Ne trepćem. Zaustavljam dah.
Ona igra za stolom i lomi čaše,
a nema haljinu.
Polako čitači, čitajte polako.
U transu vrti se kafana.
Cigani lete na nebo.
Nane čoka – nemam suknju.
Ona igra za stolom i lomi čaše.
Kažem vam:
Polako čitači, čitajte polako.
Ona ima pantalone.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj ponovo piše poeziju.
