Tri pjesme Zorana Jankovića

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Na gore istaknutoj fotografiji iza bijelih nišana na Kovačima se vide njegova ulica i kuća u kojoj je živjela porodica Janković. U toj kući je rođen njegov pokojni otac, on i njegova djeca… Zoran je živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio je u Bosni i Hercegovini, a od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

..

.

.

.

.

.

.

Zoran Janković

SARAJEVO

.

Zamisli da ti pjevam na uho:

“Kraj tanana šardvana…”

Da sam raspjevani ćevapdžija

pa da ti pečem ćevape.

Da sam Jevrej iz Sarajeva

pa da te vodim da vidiš Hagadu.

Da te vodim na Grbavicu

pa da navijamo za Želju.

Bio bih ćevapdžija, Jevrej, navijač.

Ma bio bih sve što hoćeš.

A ti bi bila moja muza sa Mejtaša.

.

MOJA SARAJKA

 .

MOJA SARAJKA je posebna vrsta

koja je prosuta po cijelom svijetu.

Zašto se MOJA SARAJKA piše velikim slovima?

Zato što njenoj generaciji nije bilo važno

kako se zoveš nego kakva si faca.

.

Zato što je uzdisala na Hipi klupi

za nekim papkom koji je bio ljepši od mene

(a mislio sam da sam najljepši).

.

Zato što se ljubila pod lošim svjetlom

u rane proljećne sate na Vilsonovom

a poslije toga dobila prehladu i gripu.

.

Zato što je u prepunoj Parkuši

ispijala svoje prvo žestoko piće

a poslije povraćala na mom ramenu.

.

Zato što je jela kesten pire s viljuškom

u slastičarni kod Olomana

samo zato što je to bilo u modi.

.

Zato što je u Fisu slušala Indekse

i time se ponosila čitav život,

i nadala se da Jutro će promijeniti sve.

.

MOJA SARAJKA je posebna vrsta

koja je prosuta po cijelom svijetu

ali duh njenog grada ne odumire,

samo neke druge generacije

imaju neka druga mjesta za ljubav

i neke druge MOJE SARAJKE.

.

BOSNO MOJA

.

Bosna moja brdovita a mila

ko slovačka suknja široka a laka

što se savija pod teretom teškim.

Ljubim te dok šuštiš, naborana plaha.

Trpiš me a ćutiš i kad plačem

odan ti bez smisla.

.

Naslonim ti glavu na bedra čila,

dodirnem ti grudi i osjetim toplotu.

Ljubim te polako i ne biram mjesta

trpiš me i ćutiš a ja se smijem.

.

Smijem se široko i glasno

jer vlasnica suknje

slovačke široke a lake

što se savija od tereta teškog,

što ljubim je a ćuti,

odanu bez smisla,

dođe mi pred oči.