Vehbo Popara
ŠUTNJA ZAVIČAJA
.
Šuteći idem isti putevi
kroz zaboravljeni Akovo grad
mirišu mi stari krovovi
i nisu mi kao nekad
.
Tih bivam, a vjetar duha moćni
pokušavam da još tiše dišem
prisluškuijem pažljivo šapat noćni
očima svjetla ulična sišem
.
Sav u ljubav pretvoren
sve naokolo strasno cjelivam
slušam i gledam svoj Lim
ne znam da li gledam ili snivam
.
Lim nemiran, moćan i hladan
drhtim sad pokraj njega
noć, zebnja, osjećam se jadan
tuga, sjeta… prisjećam se svega
.
Nesigurnim koracima mojim
prikradam se kapiji svojoj
naviru uspomene, sjećanja stojim
pogled upirem prema kući mojoj
.
pored zida slomljena testija
htio bih da vrisnem jako
klecaju mi nesigurna koljena
I samo bih naglas plak’o
.
Očekujem da se otvore vrata
il’ da neko mahne sa prozora
da čujem riječi: Evo, brata…
i da me prođe nostalgije mora
.
Tišina niko se ne javlja
izgubljen pred vratima stojim
zašto me zavičaj zaboravlja
naprijed il’ nazad, putem kojim?
