Kao da gotovo preko noći literarni opus bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika iščezao.
U Bosni i Hercegovini, u godinama između dva svjetska rata, gotovo da nije bilo ikoga ko jednom za svoga života nije čuo ime Abdurezaka Hifzi Bjelevca ili naizust znao izgovoriti naslov barem jednog njegovog djela. To se, međutim, naglo i, gotovo preko noći, promijenilo i krajem treće decenije 20. stoljeća literarni opus ovog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika kao da je iščezao, ne samo iz povijesnog prostora u kojem se porađala jedna nova generacija ljudi i svijet novih ideala, nego iz svijesti našeg čovjeka i kolektivnog pamćenja naroda kojem je pisac pripadao.
Od Neretve do Bosfora
Rođen je u Mostaru, 25. jula 1886. godine, osam godina nakon što je njegova domovina činom okupacije stavljena pod upravu Austro-Ugarske Monarhije. U gradu na Neretvi okupljala se inteligencija, i ona što se pomirljivo priklonila novim vlastima, i ona koja je zazirala od iste. Na jednom mjestu odijelile se od jedne cjeline dvije potpuno oprečne vizije budućnosti zemlje.
Jedna, koja je u narodu, što kroz politiku što kroz kulturu, donosila duh Zapada, i druga, koja je još uvijek čvrstim pogledom upirala u Istok. Bjelevac je, čini se, kao mladić vrlo rano tražio put između dvije krajnosti. Volio je istočnjačku kulturu, tradiciju njenih naroda, ali mu nije mrska bila ni civilizacija zapada. Vjerovao je da su obje potrebne Bosni i njenom narodu.
Ta ga je potraga odvela daleko od zavičaja, u Istanbul, osmansku prijestolnicu na Bosforu, gdje mu se kroz knjige razotkrivao potpuno novi svijet. Na Galatasarajskom liceju upisao se kao student francuskog jezika, ali je pokazivao veliko zanimanje za osmansku povijest i književnost. Zbližavanje sa gostoprimljivim i uvijek susretljivim narodom Turske u njemu je pobudila ljubav prema toj zemlji, jednaku onoj koju je osjećao prema svojoj domovini. Na obalama inspirativno lijepog Bosfora piše svoje prve literarne retke, u njima spaja Bosnu i Tursku i čezne za pisanjem svog prvog romana.
U vrijeme studija zatekla ga je vijest o očevoj smrti. Najednom, Bjelevac više nije bio samo student. On je postao glava kuće. U njega su sve svoje nade polagale majka i njegov mlađi brat, o kojima je na sebe preuzeo brigu i činio sve što je bilo u njegovoj moći da im olakša život. Njegovim radnim navikama u mnogome je pomogla činjenica da je u Mostaru kao dječak završio trgovačku školu, pa mu nijedan posao nije bio stran.
Po povratku u Bosnu radio je kao činovnik u poreskoj službi, zatim fabrikant papirnih vreća i revizor u jednoj nabavljačkoj zadruzi. Njegovo ime nalazimo 1920. godine u uredništvu časopisa “Novi vijek” i 1921. časopisa “Behar”, zatim, među dopisnicima “Večernje pošte”, a pored svog aktivnog prevoditeljskog rada izborio se i za mjesto direktora Islamske štamparije u Sarajevu. Vrlo dobro poznavanje turskog i francuskog jezika omogućilo mu je da kao ataše za kulturu i štampu radi u Ankari.
Plodonosan rad
Za razliku od mnogih bošnjačkih književnika, koji su iza sebe ostavili cjeloživotnu karijeru, Abdurezak Hifzi Bjelevac je imao mnogo kraći spisateljski vijek. U samo nekoliko decenija on je u štampu predao veliki broj svojih radova, prije svega romana i pripovijedaka, koji su imali vrlo snažan utjecaj na budući razvoj bosanskohercegovačke književnosti.
Pred Prvi svjetski rat, 1914. godine, u rodnom Mostaru, u izdavaštvu štamparije Mehmeda Bekira Kalajdžića, objavljuje svoj prvi roman “Pod drugim suncem”, a za njim, redom, 1917. godine u Sarajevu roman “Minka”, u Zagrebu 1920. “Ana Zolotti”, iste godine ponovo u Sarajevu “Rene Logotetides”, zatim “Melika” u Zagrebu 1927. godine, te “Zidanje srećnog doma” u Beogradu, 1934. Ali, i nakon kraće pauze, Bjelevcu je za rukom pošlo da u razmaku od samo dvije godine, 1942. i 1944. objavi nova dva djela, nešto drugačije forme i sadržaja, najprije rad pod naslovom “Muhamed (A.S)”, a potom i “Istanbul”, oba štampana i publikovana u Zagrebu.
‘Pod drugim suncem’
Roman “Pod drugim suncem”, autorov prvi, koji mu je osigurao veliku popularnost široke čitalačke publike, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i izvan njenih granica, najprije je predao na povjerenje redakciji časopisa “Biser” koja ga je u nastavcima objavljivala u periodu od 1912. do 1914. godine. Već su prvi utisci, kritike, te komentari unutar književnih krugova, govorili o romanu kao modernom djelu “s novim odnosom prema tradiciji, prošlosti i savremenosti”, što je za Bjelevca predstavljalo najbolje moguće priznanje koje jedan pisac može zavrijediti.
Roman, u kojem se prate sudbine dvojice braće, intelektualaca iškolovanih na različitim stranama svijeta, Beču i Istanbulu, predstavlja najbolju sintezu pogleda, dubokih promišljanja autora o fenomenu gubljenja identiteta glavnih likova i njihovih kulturnih, tradicijskih i duhovnih veza sa Bosnom.
Zaboravljen od svih
Abdurezak Fifzi Bjelevac umro je u Zagrebu 25. februara 1972. godine. Duboka starost. Osamdeset i šest godina. Djela mu, ko li će znati zašto, nisu objavljivana preko trideset godina i kao da su se čuvala u strogoj tajnosti.
“To može biti”, zapisao je Alija Isaković 1969. godine poslije razgovora u Bjelevčevom stanu, “stvar slabog poznavanja ili loših namjera, ovo pogotovu kad je u pitanju biblioteka koja se zove ‘Kulturno naslijeđe BiH'”.
Danas, ako o Bjelevčevom liku i djelu, a posebno o njegovom životu, pitate naše mlađe naraštaje, umjesto žive riječi njihovo neznanje će vam se iskazati u bunovnom izrazu lica i nekoj površnoj, neiskrenoj postiđenosti. Ali, nije to, i ne može biti, samo i isključivo njihova krivica, jer, to je, čini se, urod jedne imanentne stoljetne otuđenosti, navike potiranja iz pamćenja svih naših vrijednosti, i neobjašnjive nemarnosti prema svima onima zaslužnim što su rođeni među nama, o kojima danas zna cijeli svijet, a malo, ili nikako, narod iz kojeg su potekli.
Izvor: Al Jazeera
