Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

16. Januara 2013.

Aleksandar Leso Ivanović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili “stihovani đački akvareli” rađeni na odbljescima narodne pjesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom “Vencu” Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pjesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i u “Narodnoj knjizi” na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu “Srž”, u cetinjskom “Pregledu”, “Zapisima”, “Odjeku”, i “Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao. Pred sam Drugi svjetski rat se oženio.

Poslije 1945. godine povremeno sarađuje sa “Pobjedom”, “Susretima” i “Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska “Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pjesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski “Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije “Čapur u kršu”. Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u “Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine.
Najpoznatije pjesme su: “Kari Šabanovi”, “Pohodi na Crnu Goru”, “Ljudi sjenke”, “Slomljenom oknu”… Napisao je 53 pjesme.

Ivanović je zapisao o sebi: ‘’Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen… No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerka, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam Drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao ’’književnika’’.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…’’

Dva dana prije smrti Aleksandar Leso Ivanović je napisao pismo prijatelju: ‘’Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni… Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš… u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju’’.

Najveći crnogorski liričar je umro 13. oktobra 1965. godine u Medicinskom centru “Danilo I” na Cetinju, u 54. godini života. Sahranjen je u starom cetinjskom groblju kapele Svete Gospođe u Donjem Kraju na Cetinju. Na porodičnoj grobnici upisan je jednostavan natpis: “Aleksandar-Leso Ivanović 1911-1965”.

 

Ah, Leso…

.

…A sad je godina 1965-ta. Moj otac voli literaturu, piše na teškom “Remingtonu” svoje priče, romane, ali, to nije važno. Svaki dan ga čekam “ispred zgrade” kako se govorilo, da se vrati s posla. Iz daljine ga već prepoznajem, visokog, pravog kao svijeća, radujem se njegovom ujednačenom, brzom hodu, obaveznoj “Politici” preduplanoj u ruci, možda je danas “došao” i “Politikin zabavnik”?
Tog dana o kojem pričam očev hod je drugačiji, sporiji, glava je malo sagnuta, ona “Politika” ne maše veselo u njegovoj ruci, sve otkriva neku očevu odsutnost.
Penjemo se stepenicama, ulazimo u kuću. Majka prepoznaje da jes nešto? Pita, pretrnula od straha, što se desilo, Vukašine i dobija odgovor: Zoraida, Leso se raspao od tuberkuloze, danas je umro, a svakoga za to u ovom gradu boli k….
Tada sam prvi put čuo za Lesa.
Mnogo kasnije pročitaću njegovu knjigu poezije Čapur u kršu.
O, da, velikih priča je bilo oko onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I ja sam nekad dijelio isto mišljenje…
A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat, izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima, goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se čapur.
Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije…

Slavko Perovic 21. 08. 2009. ( http://slavkonotebook.wordpress.com/2009/08/21/21-08-09/ )

 

Čapur u kršu

.

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

 

Pohodi na Crnu Goru

 

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

.

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti – siromašice moja slovenska!

 .

Poslije rata

 .

Crnom Gorom snjegovi se bijele
i steže prva zima poslije rata.
Mećave ljute viju preko nje cijele
i tuga je za nestalima hvata.

.

Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću,
bez krova i bez ljudskog razgovora;
gledaš kroz rupe vrata i prozora;
u zidine im pahulje ulijeću…

.

Je li to teret snijega i oblaka
nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi?
Ili se sjete svih patnja, gladi, studi,
pa težak pogled u njega upru ljudi,
začuđeni kako ostaše živi?…

.

Djevojci iz djetinjstva

 .

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.

 .

Ljudi-sijenke

 .

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sijenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

 .

Jutra jugova

 .

Skriše se u oku modri bregovi,
skuči se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše – zajuži.

.

Pogledaš – puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

 .

Kari Šabanovi

.

Sjećanje me lakom tugom ovi:
…veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
– s puta idu kari Šabanovi.

.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kapi nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima…

.

… Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.

 .

Čobanica

 .

Polja i mlade psenice zelene
pod mekim dlanom vjetra povijene.

Kroz goru stado – njena uskipjela,
za njim u skoko dva laka opanka:
za stadom hita rumena cobanka
i bujnu mladost pronese put sela.

U ruci prut joj fijuknu za stadom
a oko njeno dotace me kradom.

Da l osinu to mene vitkim prutom
te plamen sunu i liznu uz mene?
ili mi lice oprlji barutom
plameno oko iz gore zelene?

 .

Kiše jesenje 

 .

Utihli gradom koraci.
Jesenje nebo proplaka,
Puni su vode oblaci
i vode pune oblaka.

 .

U susret nebu 

 .

Sjaj čudni jedan zapad toči,
Na zemlju nebo slazi kradom:
nose ga, nose žutim gradom,
nose ga stakla, vode, oči.

.

Sjaj čudni jedan zapad ima:
visoka stabla k njemu streme,
put njega noćas ptice nijeme
hitaju, pjene, u jatama.

.

Od neba toga žutog pijan,
i ja pogled mutni šaljem,
na zemlji ovoj teškim maljem
života patnog izubijan.

.

Kroz šapat trava što ga srete,
po dahu vjetra, po jastrebu,
po šumu lišća nek uzlete
nijeme moje žalbe nebu.

 .

Vjetar 

 .

U mutnih dana trubljenju jesenjemu
kroz bespomoćni plač u jecaj kiša,
zahuju vjetar, zazviždi, pa se stiša,
pa opet grune – mjereći snagu svemu.

.

On baca, nosi pregršti lišća suva,
ne dajući mu ni da mrtvo, svelo leži:
on lomi krte grane i duva, snažno duva,
nabijen krcat mržnjom prema truleži.

.

Da ga vidiš spazio bi mu u grču lice,
stisnuto bolno od uboda i rana
dok nadlijeće, napada prsimice
na bajonete oštrih, golih grana.

.

Ali ga čuješ kad grune iznebuha,
s fijukom kad ti prohuji pokraj uha
uz cvokot grana i pisku lišća suha.

 .

Varka

 .

Koračam ulicom pustom gore – dolje.
I ma gdje stao nogom na mokru cestu
učini mi se: na nekom drugom mjestu
radost ću neku naći – tamo je bolje.

.

I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće…
Pa opet – nespokojan i pokisao –
zanesen idem kuda me vuče misao:
Neznanom kutu mira i tihe sreće.

.

Obiđem svaki kutak što srce zna ga,
neće li i gdje njezin osmijeh sresti.
Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga
što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Kerim Kerimov – velikan kosmičkih programa

KERIM KERIMOV NAUČNIK, VELIKAN KOSMIČKIH PROGRAMA ISTRAŽIVAČ ASTRONAUTIKE   Piše: Božidar Proročić   Kerim Kerimov (azerbejdžanski:Kərim Əli oğlu Kərimov) general-potpukovnik bioje aeronautički inženjer...
by Redakcija
0

 
 

Antifašistički heroj Azerbejdžana: Mehdi Huseinzade – Mihajlo

MEHDI HUSEINZADE-MIHAJLO HEROJ BORBE AZERBEJDŽANA Piše: Božidar Proročić Azerbejdžan je tokom II svjetskog rata dao izuzetan i veliki doprinos u borbi protiv fašizma. Za vrijeme Drugog svjetskog rata azerbejdžanski naro...
by Redakcija
0

 
 

Olena Stepaniv – život pretočen u legendu

U iščekivanju knjiga Božidara Proročiča vezanih za ukrajinistiku prevedene zbirke poezije Jurija Daragana, ,,Torba za strijele“ ,,Gladomor 1932-1933 genocid nad Ukrajinom“  koautorske knjige sa Edinom Smailovićem ,, ...
by Redakcija
0

 

 

Muslim Magomajev (1942-2008)

MUSLIM MAGOMAJEV, SLAVNI UMJETNIK AZERBEJDŽANA Piše: Božidar Prorčić  Pored brojnih ličnosti iz istorije, filozofije, književnosti, prirodnih nauka, Azerbejdžan je dao jednog od najvećih umjetnika svjetske slave i ren...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Gara Garajev – kompozitor i dirigent (1918-1982)

GARA GARAJEV – KOMPOZITOR, DIRIGENT Piše: Božidar Proročić Gara Garajev (azerbejdžanski: Qara Əbülfəz oğlu Qarayev) bio je ugledni azerbejdžanski kompozitor. Garajev je napisao gotovo 110 muzičkih komada, uklju...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona