Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

24. Januara 2016.
 

Haris Hadžić: Mula Zahit ef. Hadžić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Mnogi su pisali o historiji Bosne i Bošnjaka: Mustafa Imamović, Noel Malkolm, rahmetli Mehmedalija Bojić, rahmetli Mehmed Handžić, Enes Pelidija… i ta pisana historija nam prikazuje genezu razvoja bosansko-bošnjačkog društva i države kroz  duži historijski period. Ta su obimna istraživanja potrebna da bi predstavila bošnjački identitet i bošnjačko društvo kao “društveni totalitet”, kao formiranu naciju, kao fenomen “svestranog civilizacijskog ispoljavanja bošnjačkog čovjeka”. Međutim, i svaki segmentarni, pojedinačni pristup “bošnjačkom fenomenu”, tj. pisati o konkretnom čovjeku je, itekako značajan doprinos historiji jednog naroda, njegovoj kulturi, tradiciji, subjektivitetu. Kažu, u svemu je bitan ljudski faktor, bitan je pojedinac kao ličnost. Naravno da jeste, budući da je “ljudski faktor … ukupan ljudski potencijal određene zajednice”, i taj potencijal čini svaku državu i svako društvo. A šta je ličnost – ličnost je “pojedinac  koji je prošao određeni društveni uticaj i prevazišao položaj puke individue”.   Jer, navode sociolozi: “ličnost je proizvod uzajamne djelatnosti ljudi u određenom društveno–historijskom toku u kome individua narasta u ličnost, što je uvijek društveni, svrsishodni, stvaralački i samostvaralački proces”.[i]

haris

Piše: dr Haris Hadžić

Obzirom da se, pored ostalog, pokušavam baviti i islamskom kulturom, tradicijom, adetima-običajima, historijom, smatrao sam da je veoma važno pisati i o našim istaknutim pojedincima, pa ove redove posvjećujem hadži Zahitu-ef. Hadžiću, našem skromnom Sandžakliji, vjerniku, pobožnjaku, hadžiji, vakifu i dobrotvoru, uzornom ocu porodice.

Konkretan povod da napišem ovaj članak bio mi je jedan od ahbapskih razgovora sa kolegom i prijateljem dr Hajrudin ef. Balićem, našim sandžačkim, za sada, jedinim doktorom hadiskih nauka, inače profesorom na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru. Uz kahvu i muhabet, spomenuo mi je par segmenata iz svog djetinjstva. Pored ostalog, pričao  mi je da je išao u mekteb kod mula Zahita ef. Hadžića, u Glogoviku, kod njega naučio osnovne vjerske istine i prve sure iz Kur’ana Časnog i pred njim u mektebu obavio prvi namaz. Ali, kaže, najvažnija stvar vezana za njega je što je upravo mula Zahit-ef., Allahovom, dž.š., voljom, bio sebeb i uzrok što je Hajrudin-ef., nakon osnovne škole, nastavio školovanje u „Gazi Isa-beg“ medresi u Novom Pazaru, i krenuo putem traženja nauke na Allahovom, dž.š., putu, te zbog svega navedenog, duguje zahvalnost ovom hajirli insanu kao svom muallimu. Na muhabet su nam se pridružili još neki prijatelji I usput spomenuli da je još mnogo poznatih ljudi sa područja N. Pazara i Tutina, učilo u mektebu kod Mula Zahit-ef., a koji su kasnije završili i visoke škole ali nisu ostavili džamiju I namaz. Jedan od njih je i čuveni profesor Hajro Zogić i mnogi drugi.

Nakon razgovora sa kolegom Hajrudin ef., odlučio sam da posjetim mula Zahita-ef., koji živi u blizini „Bor džamije “ u Novom Pazaru i porazgovaram s njim. Smatrao sam da on jeste jedna od važnih ličnosti o kojoj treba pisati. On je jedan od onih naših sandžačkih ljudi koji su se trudili da očuvaju vjeru i osiguraju opstanak  na ovim našim oskudnim prostorima, bili imami, podučavali mlađe generacije, koje ih pamte i ne zaboravljaju. Naravno,bilo je i mnogo drugih ljudi koji su u svom vaktu i zemanu ostavili značajnog traga u događajima i civilizacijsko-kulturološkom nasljeđunaših prostora, ali, ovaj put skromno podsjećanje na  mula Zahit efendiju. Dugosmo razgovarali, ali me zamoli naš skromni hadžija da ne pišem o njemu, da nema razloga, i da šerijatski posmatrano nije pohvalno hvaliti čovjeka niti u njegovom prisustvu niti javno. No, pristao je da zabilježimo barem uopošteno nešto iz njegovog rada i života, ne spominjući ni jedan konkretan hajrat, ni jedan vakuf, ni jedan dobrotvorni čin, ni jedno izmirenje koje je kao muslihun postigao među zavađenom braćom, komšijama I plemenima.

No, uz najbolji i najiskreniji nijet treba reći da mula Zahit ef. neosporno jeste  ona ličnost koja je značajna za svoj kraj, za svoj narod i svoje vrijeme. Rado i s poštovanjem ga se sjećaju i spominju ga ljudi s kojima je radio i družio se. Slovi kao lijep primjer ljudi dobročinitelja i vakifa. Diljem Sandžaka i dijaspore učestvovao je u finansiranju raznih hajrata, vakufa i džamija, stipendiranju učenika  i studenata, obavljanju muslihunskih poslova, u dijaspori i Sandžaku.

Naš hadži-Zahitrodjen je 03. februara 1938. god., u Namgi, zaseoku sela Škrijelja, od oca Abita i majke Umihane, kao njihovo drugo po redu, od šestero djece koliko su imali. Završio je četiri razreda osnovne škole u susjednom selu Moranima.  Mekteb je pohađao kod svog oca mula Abita-ef., imama i hatiba, te ramazanskog imama,kod koga se osposobio da obavlja imamsku, mualimsku i hatibsku dužnost. Otac mu Abit ef. takođe nije imao medresu, ali je bio završio tzv. imamski ispit pred komisijom tadašnjeg Starješinstva islamske zajednice u Prištinii tako stekao idžazetnamu da obavlja imamske poslove. Pored toga što je stekao osnovno vjersko znanje kod svoga oca, mula Zahit je išao i u mekteb i učio kod poznatih efendija iz toga vakta – mula Halita-ef. Šemsovića i mula Husa-ef. Ujkanovića, tako da je biostekao potrebna znanja za sve imamske, hatibske i mualimske dužnosti. Nešto kasnije,  obzirom da tada nije bilo dovoljno imama s medresom, a bila je velika potreba za njima, mula Zahit je položio imamski ispit pred komisijom islamske zajednice u Tutinu, u kojoj su bili čuveni r. hfz. Abdullah-ef. Kačapor, i r. mula Bećo-ef. Ćosović, tedobio rješenje da vrlo kompetentno može obavljati imamsku dužnost.

Pošto je u tom vaktu život u Sandžaku bio prilično težak, a imami nisu primali plate, naš hadžija, da bi, koliko toliko obezbijedio materijalnu egzistenciju, 1958. god. polažekurs građevinarstva u Beogradu.Tako je uz obavljanje imamske dužnosti radioikao dobar majstor na gradnji kuća i drugih građevinskih objekata u svom mjestu.  Tada je i formirao svoju porodicu. Njegov baboisprosi mu hanumu iz slične porodice kao što je njihova, kod svog kolege čuvenog alima mula Jusuf-ef. Bibića iz Radetine kod Rožaja, (koji je tada obavljao imamsku dužnost u par sandžačkih sela- Detanama, Godovu, Lipici, Rudnici, Raduši i Dolovu, a koji je inače učio i završio medresu u Djakovici i Novom Pazaru,) i svatovi dovedoše  njegovu kćerku Muradiju zanašeg Zahita. Prisjeća se mula Zahit detalja: “Vjenčali smo se  ‘u neviđeno’ 1963.god., uz prisustvo šahita – svjedoka, kako su se tada u većini slučajevakod muslimana sklapali brakovi na području Sandžaka i šire. Imalismopovjerenja usvoje roditelje, u njihov odabir i njihovu riječ. I ti brakovi su bili mnogo srećniji i dugovječniji nego ovi današnji. Takav je bio adet. Nije tu bilo prisile. Ko je htio mogao je da vidi svoju buduću hanumu kao i ona svog budućeg supruga po hadisu”. Mula Jusuf-ef. Bibić je nedugo nakon što je udao svoju kćerku za mula Zahita, odselio za Tursku 1965. god., i nakon godinu dana (1966.) preselio ja na ahiret i ukopan je na mezarju “Top Kapi” u Istanbulu.

Zahit efendija priča da je služio JNA 1960.  i 1961.godine,  tri i po mjeseca u Trebinju,a 20 mjeseciu Vinkovcima, pješadiju. Kao vojnici su pomagali tadašnjim poljoprivrednim dobrima u žetvi. Nije bilo dosta kombajna pa je vojska ručno kosila žita. Neki su kosili, neki vezali snopove, neki prenosili žito do vršalica i do hangara. Poslije vojske vratioseu rodnikraj i nastavio svojim ustaljenim životom. Dešavalo se da pješke ide iz Škrijelja čak u Rašku (oko50 km) i da sevrati obdanice -pješke. Tamosu kupovali ovce, tzv.”rašljanke” koje su bile sitnije od sandžačke “rude” i “baljuše”,čak i od “bardoke”,  ali one su bile jeftinije i dosta su bile korisne. Učestvovao je u organizovanju seljana za pravljenje puta doseoskih kuća i dodžamije u Škrijelju. Sa sinovima je učestvovao u finansiranju raznih hajrata, česama,  seoskeih puteva i mostova,  izgradnji, renoviranju  i zastiranju džamija,  stipendiranju učenika medresa i fakulteta, u Sandžaku i BiH, pomaganju islamske zajednice, pomaganju siromašnijih pojedinaca  i sl. (Allahu dragi, kakva je ovo porodica. Kako je Allah, dž.š., uputio na pravi put i dao joj halal imetak koji ona dijeli na ispravnom putu).

Velimi naš hadžija: “Haris efendija, čudan je danas ovaj vakat. U moje vrijeme kad bi ‘nešto’ došlo iz Islamske zajednice, odnosno iz ‘Vakufa’,  kako se tada govorilo, pogotovo ako bi došao pismeni ‘akt’ iz Sarajeva, mi smo to s poštovanjem slušali i bespogovorno izvršavali. Danas, vidim, niko nikoga ne sluša. Ljudi ne govore među sobom – a idu u džamiju. Idu na hadž – a ne nazivaju selam jedni drugima. Allah, Allah. A završili visoke islamske škole. Vidite moj Haris efendija, slušajte šta vam  iz ‘vakufa’ kažu. Pogotovo iz Sarajeva. Tamo je svakad bila naša najjača ulema. Moj r.babo Abit I ja smo godinama bili pretplaćeni na “Glasnik”, “Preporod”, “Takvim”, kasnije “Glas islama” itd., i stalno smo kupovali I čitali islamsku literaturu i savjetovali sve članove porodice da čitaju I da se obrazuju prije svega u islamu da znaju ko su I šta su I gdje pripadaju. I danas imam puno tih knjiga I časopisa koje čuvam za uspomenu I za čitanje, a naravno sad I moji članovi porodice kupuju stalno islamske knjige kad god šta novo izadje iz štampe bilo iz Pazara ili Sarajeva. I to mi je posebno merak što su vezani za našu islamsku literaturu. Moram ti spomenut  i ovo –mismoseu naševrijeme mnogo hajalii poštovali. Išlismona kahve zajedno, išli od bajrama. Naročitomi jebila čast dapođemou muslihune –pomiritelje, ili u provođače, ili na svadbe, na mevlude, na kelimeitevhide, sa uglednim ljudima iz našeg kraja, kaoštosubili r. LjakoBećirović, Avdulj Šehović, Suka Gološ, Sulejman Demirović, Šaćir Šehović, Osman Salković i dr..Tako je to bilo”.

Mula Zahit je sa svojom suprugom i djecom živio u Škrijelju (Namgi), a obavljao je dužnost  većinomramazanskog imama u više pešterskih sela, i to: U Glogoviku tri godine, u Noćajama tri godine, u Nadumcima dvije godine, u Šipču tri godine, u Devreču jednu godinu, u Dolovu jednu godinu. Kao ramazanski imam, tu dužnost je posljednji put obavljao 1992. god., u Nadumcima, a kao imam džamije povremeno,sve do 2004.godine, i tou Škrijelju i Glogoviku. Kaže: “Allah dž.š. mi je pomogao pa sam 2000.obaviohadž,  za sebe,apoštomije hanuma slabijeg zdravlja i za nju sam, kao bedel, obavio hadždž odmah naredne 2001.godine”. Penzionisao se 2005.godine, preko preduzeća”Razvitak” u Novom Pazaru, gdje je ostvario nešto radnog staža.

Prisjeća se teških vremena: “Za vrijeme Drgog svjetskog rata strahovali smo i od partizana i od četnika. Bježali smo jednom, sjećam se, iz Škrijelja do u Mur kraj Novog Pazara, i sklonili se kod prijatelja Salka Preljevića. Bio sam dječak,dobro pamtim. Naišao Peko Dapčević sa vojskom preko Pešteri, a oni mu ‘udari pušku’, te, bogme, stradalo tu podosta partizana. I danas postoji spomenik izginulim partizanima na Jarutu. Zbog toga je, kasnije postojao loš odnos vlasti prema Sandžaku. A mi tada nismo znali kakva je razlika između partizana i četnika. Da ti ne pričam kako je bilo za vrijeme Rankovića.”

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, pa do odlaska Rankovića, kaže naš hadžija, nije bilo slobodno biti ‘javni’ vjernik i javno obavljati teravije, mevlude i druge obrede po privatnim kućama. Mi smo krijući klanjali po kućama dok država nije odobrila, da seklanja I van džamije, negdje krajem 60-desetih godina. Tada su počeli pristizati svršenici medresa – sarajevske i prištinske, I Starješinstvo IZ-e je počelo izdavati rješenja o postavljenu ramazanskih imama.

Hadži Zahit ef. je iz rodnog Škrijelja odselio u Novi Pazar 2001.god., gdje i sada živi. Ima dvanaestero unučadi i dva praunuka. Njegov unuk (od kćerke) Almedin Curić je nastavio dedovim stopama i završio medresu “Gazi Isa-beg” u Novom Pazaru, kao učenik generacije 2010. god. Inače sva unučad su prošla kroz mektebe, a neka od njih i sad pohadjaju mektebe, islamske vrtiće i idu u Školu Kur’ana Časnog u Novom Pazaru i Ofenbahu u Njemačkoj gdje su mu sinovi na privremenom radu. Njegove kćerke i snahe su pokrivene po islamskim propisima, a sinovi su nastavili babovim stopama i vezani su za džamije i džemate, sa svojim porodicama. Tako je njegov najstariji sin hadži Jonuz (Ing. mašinstva), bio predsjednik bošnjačkog džemata “Offenbach” u periodu od 1997. do 2005.god.  Inače, hadži Jonuz je veoma aktivan i na društvenom i kulturno-političkom planu, pa je od 2005. do 2015.god., bio zamjenik predsjednika u vijeću stranaca u Ofenbahu, te član političke partije ONF, i njen kandidat na predstojećim izborima koji su zakazani za 06. mart 2016.god., za opštinski parlament grada Ofenbaha. Srednji sin mula Zahita, hadži-Muzafer (profesor razredne nastave) je, uspješni biznismen, a istovremeno je predsjednik džemata “Bkz Offenbach”u Ofenbahu, od osnivanja 2010.god., te sekretar udruženja Sandžačke dijaspore. Sin Zahit efendijin hadžija Muzafer, je nadaleko čuveni vakif i dobrotvor, poznat širom Sandžaka, BiH i dijaspore. Također je aktivan I na vjerskom I na opštedruštvenom planu. Prije odlaska u Nemačku, jedno vrijeme je živio i radio u Sarajevu kao professor u jednoj školi. Treći sin mula Zahita, Nafilj, živi u Novom Pazaru i bavi se privatnim biznisom.

Na kraju, zar semože bolje završiti jedan muhabet, jedan prisni razgovor dva iskrena vjernika, osim uz Allahove dž.š. riječi:“Rabbena gfir lii, ve li validejje, ve lil mu’minine, jewme jekumul hisab… ve men jettekil-Lahe jedž’al-lehu mahredža,vejerzukhu min hajsu la jehtesib, vemen jetevekkel alel-Lahi fe huve hasbuhu. Innel-Lahe baligu emrihi. Kad dže’alel-Lahu li kulli šej’in kadra. (“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad sebude polagao račun!”  “…a onome kojise Allaha boji, On će izlaz naći,,, i opskrbiće ga odakle sei ne nada; onome koji se u Allaha uzda,On mu jedosta. Allah će,zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah jesvemu većrok odredio.”) (Kur’an: Ibrahim, 41, i Et-Talak, 2-3).

Molim Allaha, dž.š., da porodicu hadži Zahit-ef.Hadžića  nagradi svakim hajrom i ukabuli njihove dove,njihove vakufe i njihova dobra djela. Amin!


 

[i]Prof.dr. Radivoje Ivković: Sociološki leksikon, Prizren, 1998.str. 110.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Bogdan-Igor Antonič

BOGDAN-IGOR ANTONIČ, PJESNIK MODERNIZMA I SIMBOLA Piše: Božidar Proročić Bogdan-Іgor Antonič (ukr. Богдан Ігор Анто́нич)  bio je ukrajinski pjesnik, prozaist, prevodilac, književni kritičar . Rođen ...
by Redakcija
0

 
 

Vesna Đukanović: O pripovjetkama Mihaila Gazivode

KAMENITA ZAVIČAJNA SIROMAŠTINA U PRIPOVIJETKAMA MIHAILA GAZIVODE Život je rijeka koja neumoljivo teče od svog izvora ka ušću. Svako podneblje nosi poseban pečat tog života, ali nijedno nije tako karakteristično kao pod...
by Redakcija
0

 
 

Josif Vezir Čemenzeminali – Kurban Said – Esad Bej?

JOSIF VEZIR ČEMENZEMINALI – KURBAN SAID – ESAD BEJ? Piše: Božidar Proročić Josif Vezir Čemenzeminli, pseudonim (Kurban Said) je pseudonim autora „Alija i Nina“, prvog romana u islamskom svijetu koji je 193...
by Redakcija
0

 

 

Hadže Nasirudin Tusi – astronom i matematičar

HADŽE NASIRUDIN TUSI – ASTRONOM  I MATEMATIČAR Pišu: Parvana Garaieva, Božidar Proročić Hadže Nasirudin Tusi rođen je 18. febrruara 1201. godine  u horasanskom gradu Tus. Rano je počeo da se bavi jurisprudencij...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Hasan Bej Zardabi – osnivač prvog časopisa u Azerbejdžanu

HASAN BEJ ZARDABI, OSNIVAČ PRVOG NOVINSKOG ČASOPISA AZERBEJDŽANA Piše: Božidar Proročić Hasan Bej Zardabi (Azerbejdžanski: Həsən bəy Zərdabi) rođen je 28. juna 1837. a po nekim izvorima 1842. godine. Njegovo puno i...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona