Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

17. Februara 2014.
 

Ismet Rebronja: Autobiografija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U Bihoru, u Goduši rođen sam 26. juna 1942. godine (u državnim knjigama pogrešno 20. 03.). Otac mi je Iljaz, više stočar no zemljoradnik, a majka Đula Đukić s Police kod Berana više stočar no domaćica. Djed mi je Huzeir Rebronja (koji nije imao braću već sestre). U djedovoj kući smo živjeli dobro. Negdje oko 1950. godine otac je nagradio svoju kuću na imanju koje nije obrađivano te smo se tri godine mučili dok pašnjak nije postao njiva i livada. Na tom novom imanju bilo je puno breza i divljih trešanja. Otac je znao puno epskih pjesama, nešto manje lirskih. Otac je sve to bio čuo od našeg rođaka Kasuma. Muž moje tetke Hajrije, Ćerim Hadrović, znao je, pored krajišnica, i puno priča. Neke priče su se zbile takoreći sinoć jer je pokraj kuće Hadrovića rastao orah a ispod oraha bio grob nekog putnika koji je, nemiran i poslije smrti, obilazio domove. Tako sam ja, čim sam naučio slova počeo da sastavljam sastave, a u osmom razredu sam objavio i jednu pjesmicu u titogradskoj Pobjedi i dobio nagradu u obliku igre ne ljuti se čovječe. Do četvrtog razreda sam učio u Goduši. Učitelji su skoro nedjeljno odlazili i dolazili. Jedan, Lekso Femić (tek pristigao iz inostranstva gdje je bio do kraja rata u fašističkom logoru) ostao je duže i kada sam završio četvrti, naredio je mom ocu da se upišem u osmoljetku u Loznoj. U Loznoj su bili jako dobri nastavnici, uglavnom tu na službi po kazni. Tu sam više naučio no poslije u srednjoj školi. Novopazarska učiteljska škola, koju sam upisao, bila je vrlo slaba, knjige loše i dosadne, profesori uglavnom prepotentni i nedoučeni i to mrtvilo su jedva uspijevali da osvježe profesor za istoriju Ejup Mušović, za ruski Ljubo Radović, za matematiku Sulejman Mavrić i za maternji jezik Rada Jeremić. Te ljude sam volio pa sam čak usvajao njihove vaspitačke preporuke. Ipak sam pobjegao u Foču i tamo završio učiteljsku školu. U Novom Pazaru sam se bio učlanio u Književni klub Sandžačka iskra, ali sa izvjesnom rezervom jer su me odredili da pišem dječije pjesmice pošto je to bilo deficitarno. Ipak sam uspio da objavim nedječije pjesmice u listu Bratstvo te i u nekim listovima za đake (i druge) u Beogradu i Svetozarevu. Zaposlio sam se u Goduši kao učitelj. Imao sam divnu djecu prvog razreda i bio sam ih lijepo naučio računu i pisanju te i čitanju. Učio sam još i djecu trećeg razreda. U proljeće mi uzeše taj prvi razred, a ubrzo sam dobio drugi razred. Taj drugi razred je i u prvom i u drugom bio vodio jedan lovac. Pri kraju godine samo je jedan učenik znao da piše i čita, a jedan samo da čita. Školski nadzornik je to upisao u knjige zapisničke i rekao da samo jedan zna da napiše ime i prezime svog učitelja. Sve mi je to smjestio bio lovac i direktor zvani pećinski kockar, a njihove želje, po dogovoru, realizovao je nadzornik. Moj školski drug Rastko Palibrk zaposli me na Radio Novom Pazaru i tu sam uglavnom radio kulturu. Rastko Palibrk, Džemail Kijevčanin, tada partijski sekretar u Novom Pazaru, i ja pokrenuli smo, ponovo, list Bratstvo. Ubrzo sam se sa Palibrkom razišao te me je Dž. Kijevčanin zaposlio u Domu kulture. Poslije sam stalno bio u grupama (uglavnom sa Vladetom Palamarevićem, Ejupom Mušovićem i Tomislavom Kijevčaninom) za osnivanje nekih manifestacija (Sopoćanska viđenja, festival horova, književne i pozorišne akcije). Vladetu Palamarevića su poslije odredili da bude direktor NRIO Bratstvo, a on je mene postavio za urednika novina, to jeste Bratstva. Kada je Vladeta umro, mene su penzionisali.Književna vrata su mi, nekako istovremeno, otvorili Tanasije Mladenović i Bogdan A. Popović (Književne novine), Muharem Pervić i Božo Vukadinović (Delo). Poslije sam birao gdje da objavim. Ćamil Sijarić mi je u Pljevljima objavio prvu knjigu. Nakon objavljivanja Gazilara u Nolitu, Vasko Popa i Bora Radović su mi omogućili da biram izdavače. U Beogradu su mi bila otvorena sva vrata, a samim tim u Srbiji te i u Jugoslaviji. Puno sam vremena utrošio boreći se protiv kulturnog primitivizma, što je donekle omogućivao državni program takozvane demetropolizacije (što sam shvatio kao deprovincijalizaciju). Nove fašističke tendencije su me prisilile da živim posve povučeno.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Gordan K. Čampar: Zuvdija Hodžić, rizničar prokletijskog vilajeta

Gordan K. Čampar ZUVDIJA HODŽIĆ, RIZNIČAR PROKLETIJSKOG VILAJETA   Pjesnik, romansijer, vičan pripovijedanju, nadaren slikar, humanista, antifašista, iako već poodavno bivši  džudista, sa mnogo sportskog duha u s...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Mr Idriz ef. Demirović – mudrac u teškom zemanu

 Mr Idriz ef. Demirović – mudrac u teškom zemanu     Piše: Božidar Proročić               U toku je mjesec ramazana, mjesec posta, mjesec duhovnog i fizičkog pročišćenja, mjesec u kome će...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Fikret Lulanaj

FIKRET LULANAJ POSVEĆENOST KULTURI I AFIRMACIJI MANJINSKIH NARODA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Tamo đe se rodimo i đe odrastamo tamo nam je dom i ljubav prema tom domu. Lora Ingols Vajld...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Denis Martinović

Denis Martinović, blagost profesora psihologije Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista Esej o istaknutom bošnjačkom intelektualcu, ali i ličnom prijatelju, Denisu Martinoviću započeo bih sa dijelom eseja o p...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Božidar Proročić: Salko Luboder promoter kulturne baštine

SALKO LUBODER PROMOTER KULTURNE BAŠTINE   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Salko Luboder je svoj dosadašnji život posvetio najljepšim humanističkim i kulturološkim vrijednostima ne samo Ro...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange