Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

3. Aprila 2013.

Mehmed Meša Selimović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor “Bosna-filma”, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP “Izdavačko Preduzeće Svjetlost”. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član ANUBiH i SANU. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971). Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

 ***

“- (…) Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božijim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bi se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?

– Riječi su ti teške (…) Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.

– Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

– Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?”

Derviš i smrt (dijalog)

 ***

  • “Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost,  to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”
  • “Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća,  oduzima mu hrabrost,  umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?”
  • “Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.”
  • “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”
  • “Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.”
  • “Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.”
  • “Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.”
  • “Pa u tome i jeste sve – vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.”
  • “Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje – nego lutanje.”
  • “Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…”
  • “Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.”
  • “Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo dan ili čas. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.”
  • “Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.”
  • “Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.”
  • “Na šta god da se odlučim, morat ću da učinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim.”
  • “Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”
  • “Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. – Zašto? Zar nije lijepo? – pitali su ga. – Baš zato – odgovorio je on. – Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.”
  • “Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.”
  • “(…)Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.”

22325s (Custom)

Dvadest šestog aprila 1910. Paši, rođenoj Šabanović i Aliji Selimoviću, rodio se sin Mehmed. Djetinjstrvo provodi u tuzlanskoj mahali.
Oca je neobično poštovao, a majka je imala vidnog uticaja na njegovo formiranje u tradiciji dobre patrijarhalne muslimanske kuće.
U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobično načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”.
Piše pjesme i pripovijetke a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijenče.
Veliku maturu položio je školske godine 1928/29.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu.

1930-1934.
Iako je položio više ispita na “pravu”, u novembru 1930. godine moli rektorat Beogradskog univerziteta da mu dozvoli prelaz sa Pravnog na Filozofski fakultet.
Na studijama prijatelji su ga prozvali Meša i taj će mu nadimak ostati do kraja života.
Stanuje u Gajretovom domu. Svira gitaru i harmoniku, nastavlja da igra fudbal u BUSKU (Beogradskom univerzitetskom sportskom klubu).
Diplomirao je martovskom roku 1934. godine, i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, češki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik.

1935.
U aprilu je postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli.
Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske.

1936-1941.
U jesen postavljen je za profesora Gimnazije u Tuzli gdje predaje srpskohrvatski jezik i higijenu.
Umire mu otac Alija od apopleksije u 54-toj godini života. Za to vrijeme rada u Gimnaziji ima veliki uticaj na intelektualnu omladinu grada.
Honorarno predaje u Medresi. Igra fudbal, vježba u Sokolu, piše priče.
U maju 1939. godine položio profesorski ispit.

1941.
Drugi svjetski rat dočekuje, kako sam piše, “izgubljen deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslavijio i svijetu”. Stavlja se Komunističkoj partiji na raspolaganje vršeći razne zadatke u gradu.

1942.
Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata hapse ustaše: “Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora”. Poslije 4 mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza.

1943.
Odlazi u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu. Postaje član Komunističke partije Jugoslavije.
U maju je na oslobođenoj teritoriji – član Agitpropa oblasnog komiteta za istočnu Bosnu.
U partizanima se ženi.
Aktivan je saradnik novopokrenutog lista Oslobođenje. Piše bilješke, crtice i reportaže.
Stalni je saradnik lista Front slobode, organa Antifašističkog fronata za istočnu Bosnu.

1944.
Član je redakcije Fronta slobode.
Krajem godine u Tuzli je presudom vojnog suda III korpusa strijeljan Mešin stariji brat Šefkija Selimović “zato što je iz magacina Glavne uprave narodnih dobora uzeo krevet, ormar i stolicu, i još neke sitnice…”
Ne zna se gdje je sahranjen. “Jedan tako pametan, živ čovjek, dinamičan… tako, odnosio se malo zaštitnički prema meni. Naravno bio mi je uzor. Volio sam ga…”
Taj motiv ubijenog brata se javlja u “Tišinama” i u “Dervišu”…
Premješten je u tek oslobođeni Beograd. Nalazi se na dužnosti načelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

1945.
Rodila mu se kćerka Slobodanka.
U ljeto 1945. godine upoznao se sa Darkom Božić, kćerkom generala bivše jugoslovenske vojske.
Već tada nosi ideju za roman “Derviš i smrt”.

1946.
Postaje član Komisije za kulturu Vlade FNRJ i načelnik Odjeljenja za kulturne veze sa inostranstvom.
U časopisu Naša književnost objavljuje svoju prvu pripovijetku “Pjesma o oluji”.

1947.
Ženi se sa Darkom.
Zbog razvoda i ženidbe isključen je iz članstva Kommunističke partije. “Isključen sam iz Partije, a docnije otpušten s posla.”
Sa Darkom prelazi u Sarajevo. Stanuje kod prijatelja Ismeta Mujezinovića.
Postaje profesor Više pedagoške škole u Sarajevu. Sarajevska Svjetlost objavljuje pripovijetku “Uvrijeđeni čovjek”.
Veoma je aktivan u književnom životu Sarajeva.

1948.
Stalni je saradnik novopokrenutog književnog časopisa Brazda gdje, pored ostalih, objavljuje radove o Maruliću, Ćipku, Nazoru, Ćopiću i drugima.
U julu dobija kćerku Mašu.
Interesuje ga pozorište, film i slikarstvo.

1949.
U aprilu je primljen u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije.
Rukopis knjige pripovijedaka “U oluji” izgubljen je u sarajevskoj Narodnoj prosvjeti.
U septembru rodila se kćerka Jesenka.
Ponovo je primljen u Komunističku partiju.

1950.
Izlazi mu prva knjiga pripovijedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”.
Povremeno sarađuje u beogradskim Književnim novinama. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam.

1951.
Urednik je časopisa Brazda. Napisao obiman ogled o Stevanu Sremcu.

1952.
Završio studiju o stvaralaštvu Hasana Kikića, koju štampa sarajevska Svjetlost.
Redaktor je i pisac predgovora izdanja stihova i proze Jovana Dučića.

1953.
Priređuje izbor pripovijedaka Janka Veselinovića. Ostaje bez posla.
“I onda se desila čudna stvar. Meni je otkazano povjerenje. Nikad nisam saznao zašto. Ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom… I te četiri godine sam radio razne poslove, koji nisu imali nikakve veze sa književnošću, da bih prehranio porodicu…” Sarađuje u Oslobođenju i Borbi.

1956.
Po motivima Selimovićeve pripovijetke “Tuđa zemlja” reditelj Jože Gale snima film koji će biti zapažen na Festivalu u Puli.

1957.
Postavljen je za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu.

1961.
Izabran je za glavnog i odgovornog urednika časopisa Život. Urednik je u izdavačkom preduzeću Veselin Masleša.
Izlazi Selimovićeva knjiga pripovijedaka “Tuđa zemlja”. Svjetlost objavljuje prvi roman Meše Selimovića – “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost.

1962.
Izabran je za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
Počinje da piše roman “Derviš i smrt”.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva ( za roman “Tišine”).

1964.
Na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca.
“Tišine” izlaze na slovenačkom i makedonskom jeziku.
U Oslobođenju objavljuje odlomak iz romana “Derviš i smrt”.

1966.
Završava roman “Derviš i smrt”.
“Ja nisam imao muka sa Dervišem. Išao je prilični lako. Pisanje mi je pričinjavalo radost… To je veliki dug roman, preko 400 stranica… Sve je bilo nakupljeno u meni i jednostavno je išlo…”
Roman je posvetio supruzi Darki.
Roman se prvobitno zvao “Četiri zlatne ptice” i objavljen je u časopisu Život.
U septembru roman izlazi u ediciji Savremenici sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade Bosne i Hercegovine (za roman “Tišine”).

1967.
Početkom februara jednoglasno dobija NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 1966. godini.
U Dubrovniku počinje da piše novi roman “Tvrđava”.
Boravi u Tuzli i izražava želju da se poslije penzije vrati u rodni kraj.
Narodno pozorište u Zenici postavlja na scenu “Derviša i Smrt”.

1968.
Izabran je za člana Izvršnog odbora Sterijinog pozorja.
U martu postaje dopisni član SANU.
Izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je Njegoševe nagrade.

1970.
Svjetlost objavljuje novi Selimovićev roman – “Tvrđava”. Posvećen je kćerkama Maši i Jesenki.
Nagovještava odlazak iz Sarajeva. Dobitnik je nagrade AVNOJ-a.

1971.
Narodno pozorište u Sarajevu izvodi “Tvrđavu”, dramu u dva dijela.
Pisci iz Bosne i Hercegovine predlažu da se Meša Selimović kandiduje za ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. Promovisan je za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu.

1972.
Odlazi u penziju.
Počinje sa pisanjem “Sjećanja”.
Odbio je da podnese ostavku na članstvo u Glavnom odboru Srpske književne zadruge i da se distancira od njene aktivnosti.
U biblioteci Srpska književnost u sto knjiga Matica srpska i SKZ objavljuju “Derviš i smrt”.

1973-1977.
Seli se u Beograd. Završava roman “Krug”.
21. marta 1974. godine izabran je za redovnog člana SANU. Objavljen je novi roman Meše Selimovića – “Ostrvo” (1974). Povodom tridesetgodišnjice rada udruženi izdavači objavljuju Sabrana djela Meše Selimovića (“Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišine”, “Magla i mjesečina”, “Ostrvo”, “Djevojka crvene kose”, “Pisci, mišljenja i razgovori”, “Za i protiv Vuka”).
Izlazi knjiga “Sjećanja” (1976).

1977.
U prevodu Moriset Begić i Simon Moris francuska izdavačka kuća Galimar objavljuje roman “Derviš i smrt”.
Roman nailazi na izuzetno povoljan prijem francuske javnosti.

1981.
Galimar objavljuje na francuskom jeziku “Tvrđavu”, u prevodu Žana Deska i Simon Moris.

1982.
11. jula, u Beogradu je, poslije duže bolesti, umro Meša Selimović. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

.

Iz kataloga izložbe Četiri zlatne ptice : Meša Selimović : devedeset godina od rođenja / autor izložbe i kataloga Medhija Maglajlić, Sarajevo, Preporod, 2000.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 

 

Objavljen 22. broj časopisa Avlija

Čitajte u 22. broju časopisa AVLIJA razgovore sa piscem Ismetom Bekrićem, slikarem Aljom Smailagićem i predsjednikom Islamske zajednice Luksemburga Farukom Ličinom, eseje Alja Smailagića, Nejle Kalabušić, Jasne Šamić,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Ani Stjelji nagrada ”Vojislav Ilić Mlađi” za najbolju dečiju pesmu

Ovogodišnja nagrada „Vojislav Ilić Mlađi“ koju dodeljuje Centar za kulturu „Vojislav Ilić Mlađi“ iz Žabara za najbolju dečiju pesmu pripala je književnici Ani Stjelji za pesmu Kad bih bio Petar Pan. . KAD BIH BI...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona