Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Hevai (Zračni)
.
Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim poslovima. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima: Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631. Uskufija piše o progonima, pohlepi, podmitljivosti, jelima itd., a u pjesmi “Kasidaj beray deveti imam” poziva na prihvatanje islamske vjere i prijateljstvo među ljudima.
Ovaj pisac je tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i jednu svoju pjesmu: “Bosanski da vam besidim, bratani, da slusaju dobrotelji, prijatelji znani…”
Također u uvodu svog tursko-bosanskog rječnika piše:“Mnogo je lijepih rječnika napisano,
Sve kao dragi kamen probranih i omiljenih,
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
Ni sastavljena u prozi ni skićena u pjesmu,
Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem”.
(Potur-Šahidija, 1631. godine)
Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Zahvaljujući Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanu. Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku”.
Bošnjački pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol “ići”. Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da “Od svih naroda koji govore slavenski, bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”. Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz 1436. godine.
Bosansko-turski rječnik je važan ne samo kao dokument nekog vremena i prostora, koji svjedoči o kontinuitetu postojanja bosanskog jezika, već i za slavističku struku širom Evrope. Uskufijev rječnik sadrži između ostalog 800 autohtonih i autentičnih riječi i predstavlja jedno od najvažnijih djela bosanskog jezika. Rječnik je pisan u stihovima, zato što kultura pisanja u tom razdoblju nije razdvajala umjetnički i didaktički način stvaranja. Prvobitna upotrebna vrijednost djela danas nije aktualna, već se tretira kao filološka činjenica i artefakt. Zahvaljujući profesoru iz Osla, Svenu Meneslandu, koji je omogućio kopiju prijepisa, ovaj rječnik je postao dostupan svim ljudima zaintertesiranim za bogatstvo i višestoljetni kontinuitet bosanskog jezika.
Priredio: Kenan Sarač
