Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

2. Aprila 2013.

U susret 100. godišnjice rođenja Envera Čolakovića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Enver Čolaković je rođen u Budimpešti 27. V 1913. godine. U Sarajevu polazi u srednju školu, a završava je u Budimpešti gdje je 1932. godine upisao Tehničku visoku školu. U Budimpešti studira matematiku i fiziku, historiju u Zagrebu. Od 1939. godine stalno živi u Sara­jevu, a potom u Zagrebu. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom. Od 1939. godine piše samo na hrvatskosrpskom / bosanskom jeziku. Puno je prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, kazališni redatelj, lektor, korektor i urednik. Najpoznatija djela su mu: LEGENDA O ALI-PAŠI, roman, IZABRANE PJESME, poezija, LOKLJANI, roman, itd. Samo zbog toga što mu je roman LEGENDA O ALI-PAŠI dobio prvu nagradu Matice hrvatske 1944. god., u vrijeme NDH, Enver Čolaković i njegova djela koja su puna ljubavi prema Bosni i islamu bila su zabranjena, nepoznata i nepoželjna. Tek padom komunizma, početkom 90-ih godina on je u Bosni nanovo otkriven, a roman LEGENDA O ALI-PAŠI je potpuno zasluženo ušao u obaveznu lektiru. Enver Čolaković je umro u Zagrebu 14. IV 1976. godine.

 

BOSNI

(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva – Bosna)[1]

.

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.

Tebe više ne smije biti.

I uspomenu valja čak kriti

na tebe.

.

O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,

majko i nano i neno!

Zemljo, ti crna crnice prhka

iz koje niče snijetljivo klasje

i nekad – kad su opake suše

stabljike krhke, žute, polusvele –

namjesto bujnih i zelenih šuma

kukuruza…

.

O, ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima, mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli težak teret, sitnom blagu hranu.

O, ti moj gladni sušičavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

potoka, što pjesmom svog vječitog toka

neveselu našu sevdalinku poju,

pjevaju poravno, mada nije ravno

ništa u tebi, neg zgurena brda,

povijena leđa i kvrgave šake.

Tebe ubijaju. Hoće, da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!.

.

…U tebi nisam ugledao sunca,

tvojom me riječju ne uspava majka

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom

i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,

koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!

Bosno moja – tužno robovanje!

Bosno moja – ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

bijene, ponosne,

pjeva sevdalinku:

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno živa, Bosno vječno živa…!

.


[1] Za vrijeme NDH okupacije Bosne i Hercegovine

.

ĐERZELEZU ALE

.

Đerzelezu Ale!
osedlaj najbržeg ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!

.

Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!

.

U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.

.

S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleći amo
do tvog zapuštenog groba
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!

.

Nek te ne začude gladni
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne čudi, Ale,
što nećeš čaršije naći,
ni kule begovske, hane
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.

.

Nek te ne začudi, kada
u džamije mjesto džemata
pronađeš konje i ovce;
no narodu otet mal je
kog šejtanu daju na danak.

.

Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz zamrlu Bosnu,
neka te bar očaj vidi
i u tebi nasluti spas.

.

Kad prva te opazi straža
i upita: Šta ovdje tražiš,
ne udri ga tim buzdovanom
nego mu ponizno reci:
Na rad se javljam, na prugu…

.

Kad s tvog vilenog konja
htjedne te skinuti dronjo,
da uzjaše namjesto tebe,
ti stisni junački zube,
pa sjaši i nastavi pješke…

.

Kad dušmanin zaišće sablju,
buzdovan i s prsa ti toke,
i zlatni sahat, i saruk,
pa čak i kosu s glave –
podaj mu, podaj mu, Ale,
pa nastavi kružiti Bosnom…

.

Kad te na miting pozovu
i brke da obriješ reknu,
otiđi i obrij se, Ale.
I plješći, kad dušmanin stane
o nekoj ti lagati sreći,
i nemoj nikome reći
da time boriš se hrabro,
hrabrije nego sa sabljom,
za novu, za sretniju Bosnu.

.

Kad kao šugavi prosjak
u džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko,
za svoga sina, junaka…
Veći su, veći i jači
Đerzelezi danas Bošnjaci,
i hrabrije danas se bore,
jer žive i prkose vragu
ljubeći mu lukavo skute
dok smrt mu opaku slute…

(16. X 1950.)

.

Enver Čolaković, pisac najljepšeg bosanskog romana, Legenda o Ali-paši

.

Književnost Envera Čolakovića danas je življa nego li ikad za njegova života. Alija Leptir, Hasan dedo i Almasa (Legenda o Alipaši) oživjeli su u srcima potpuno nove generacije čitatelja. Nakon devastacije rata, Enverovo Sarajevo pruža osvježenje i nadu u bolji svijet, svijet u kome pravda i poštenje pobjeđuje i kome svi moramo težiti. Pisac u dnevničkim zapisima poručuje:

“Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni…

Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…”

(Dnevnik 12. VIII 1953.)

Nakon piščeve smrti 1976. godine, uz brojna izdanja Legende o Alipaši, objavljena su po prvi put i mnoga druga njegova kapitalna djela, poput antologije mađarske poezije Zlatna knjiga mađarskog pjesništva, te romana Lokljani, Mali svijet, Jedinac i knjiga poezije Izabrane pjesme i Bosni. Čolaković je i jedan od najtraženijih naših pisaca na Internetu.

 Za svog života često prešućen i zatajivan, Čolaković je 1997. dobio najljepši poklon u zbirci eseja oLegendi o Alipaši, koji su dobili nagradu Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. U toj zbirci Edina Žugor, studentica književnosti, ovim je riječima zaključila svoju radnju:

 “U okrilju noći spava moje Sarajevo. Vjetar nanosi priče. Jednu legendu napamet zna. Legendu o Alipaši. A možda donese i neku novu. Samo, toliko ljubavi rijetko koja legenda ili priča da može primiti koliko je primi roman Envera Čolakovića.” (Slike Sarajeva u romanu Legenda o Alipaši Envera Čolakovića, Sarajevo, 1997).

 Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se državi Massachusetts. Prve rukopise njegovih  pjesama pohranio sam u Zavod za književnost HAZU u Zagrebu.

 (Izdvojeno iz rukopisa Dr. Zlatana Čolakovića)

.

POŽAR U ČARŠIJI

.

Toga petka Mehaga nije znao šta u svom dućanu radi. Zbunjen i zamišljen, jedva je odgovarao na pitanja mušterija. Nespretni šegrt Uzejr dva puta je nekažnjen prosuo iz kese mliva, trojici mušterija namjesto dvije junge masla i oku pirinča dao je jungu masla i dvije oke pirinča. Da je ikako mogao, Mehaga bi dućan zatvo­rio i, prvi put u svom čemernom životu, otišao hodži Junuzu u han Kolobaru, da mu ogleda i da okuša dim afijuna. Slušao je da čovjek ako samo dva-tri puta po­tegne iz hodža-Junusove nargile, ako popuši samo pola jedne gide, pada u neki polusan, odlazi u Džennet, ne­kako kao onaj Leptir ljeti na suncu… Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje drugo piće, a sve što zanosi pamet grjehota je. Sve što opija, haram je! Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. “Tim ću, mislio je, samo sebi naškoditi”, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uži­vanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra… Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli!… A afijun je kao i piće!… A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk… Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi mo­litvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahatkule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije.

Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Me­haga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici.

Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgo­vore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta.

Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se “mrazli” roba ne pro­mrzne.

– Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.

– Bogme, opasno je. More iskra skočiti.

– Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primi­jetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zaku­kuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja… Počinje tinjanjem naj­manje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du­ševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog obo­ljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.

Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baš-čaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo polu­obučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raz­nim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!

Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, njegova dugogodišnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali začas u crvene jezičce velike zmije, koja nad zaspalim šeherom paluca i ujeda sve nove i nove dućančiće, sve nove i nove krovčiće susjednih magaza… Stradali su te noći i dućan sarača Huseina i kahva derviš­-Mustafina i još nekoliko krovova…

Na uglu Bezerđana, peti iza Mehagina dućana, bio je u to doba i mali uski dućančić hadži-Idriza kalajdžije. Fukara je hadži-Idriz bio. Za svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i topi kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadž i kupi kućicu. Već skoro obnevidio, on je jedva toliko zarađivao da se pre­hrani. A bio je sam na svijetu. Bez igdje ikoga svog. Žena mu umrla, poroda nije nikad ni imao.

“Jangija, najljući kadija!”

“Jangija, šejtanska kandžija!”… i mnoge druge po­slovice o vatri paštali su okupljeni ljudi hučući u promr­zle prste i tapajući u nanulama, firalama ili u samim vunenim čarapama, nedovoljno odjeveni i strepeći od zime, od jeze prizora i straha za svoje iii prijateljske magaze.

Kada je i hadži-Idrizov dućan došao u opasnost od vatre, pošla svjetina da i njega obije, naravno u nazoč­nosti pasvandžije i zaptije, pa da robu iznese na sokak, kako su s okolnim dućanima već bili uradili. A niko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma šta iz takvog dućana, jer opljačkati pogorelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili… A robu treba iznijeti, neka šteta bude barem manja…

Mračan čaršijski sokak, osvijetljen plamenom i još sa nekoliko fenjera, koje su ljudi od kuće bili ponijeli, bio je pretrpan što poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do dućana preko puta, što zaptijom, znati­željnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Baš kad je svje­tina pošla da obije starčev dućan, ovaj se tiskao među njom i vikao.

– Ne otvarajte! Ostavite!

Veličanstven je u tom času izgledao taj pogrbljeni sjedobradi starčić pod šarenom ahmedijom. Mnoštvo se pred njim s poštovanjem sklanjalo praveći mu put, i on se brzo našao pred svojom magazom.

– Eh tako, nek ono samo gori… Jangija… šejtan­ska kandžija!… I jangiju Bog daje!… Šta hadži-Idriz pošteno zaradi, s halalom steče, neće izgorjeti! Što meni Bog ne sačuva, beli vala, ni svijet mi sačuvati neće!… Već vi haj’te tamo gasite Mehaginu magazu!

Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali ne shvaćajući ga. Ali se niko nije više približavao njegovoj radionici. A on?

Stao pred dućan i pribrano, pobožno, podigao ruke nebu, kao pri dovi, pri završetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svačije pravedno stečeno dobro, a ošte­ćenima podari strpljivost…

Nekoliko starijih čaršinlija okupilo se oko njega, pa čučnulo u polukrug oslanjajući tijelo na čvornate šta­pove, koje su držali objema rukama, i šaptali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, otimala i vladala.

– Jangija, čisti mal. Ona ga, znate, braćo, opere od pohlepe, kojom je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zećata ne dijele, vele, puno je od četeres groša jedan, a jangija im onda uzme sve… Jangija je i mjerilo sabura. Često izgori mal i najpravednijeg čovjeka; to ga Allah stavlja na kušnju, ispituje njegovu čvrstoću vjere, i blago onom koji može okabuliti i gledajući svoju robu u plamenu viknuti: “Hvala ti, veliki Allahu, i na ovoj milosti!”

– Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola māla?… Ne znate?… Tuhaf!… Ovako ti je to bilo: imao on, br’te, mala, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: “Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste.” Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, br’te, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama… Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: “Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste.” Onda se svijet začudio. Kô mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: “Što si”, veli, “i onaj put, kad ti za jangiju ja­vismo, i sad, prvo u svoju bradu pogledao?” A on, braćo moja draga, ko pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: “Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest.” Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge!… Brada, braćo!… Eh, onijeh vaktova i ljudi!…

Starci su kimali glavama, a hadži-Idriz još je stajao uzdignutih ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz sku­pine javi tiho i bojažljivo:

– A ja opet sluš’o da je Imami Azam bio papudžija.

– Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, bio je velik, velik… Pa i hadži-Idriz…

Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i čovjek kad ga bolest ili čežnja posvema iscrpi, klonula, gaseći se opet polagahno, kako je i nastala, ostavljajući za sobom crnu pustoš, pepeo, zidine, iskrivljene posude, tenećeta, kazane i nekoliko opečenih čaršinlija, koji su joj se bili i suviše približili.

– Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum čaršija biti helać… – šaptali su ljudi razgle­dajući zgarište i razilazeći se.

I krov hadži-Idrizova dućana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala užarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu štetu, tako neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema štetama susjednih dućana, ugledao hadžija, pobožno se okrenuo nazočnim ljudima i svečano, mjereći svaku riječ, otpočeo:

– Eh, braćo, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Raba! Ništa nekažnjeno ostati neće, ništa nenagrađe­no!… To je nama, šućur Allahu, hiljadama puta i u Kur’anu azimušanu određeno. Vidite ovaj ibrik! To mi je kazna što sam prije, imao sigurno desetak godina,
slagao nekoj ženi. Došla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja im’o jedan koji sam već bio upotrebljavao za ab­deste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom Allahu šućur, eto nakon deset godina došao je šejtan po svoje. Sav sjajući od zadovoljstva stari hadžija pokazivaše svima oštećeni ibrik.

Mehaga bakal za požar nije znao sve do osvita, kad je već bio ugašen. Tek tada mu jedan susjed došao kući, klepnuo o zvekir na kanatima i javio sluškinji, koja je otrčala i probudila hanumu.

Kada je žena uplašena i uzbuđena kazala svome mužu za tu veliku nesreću, on se samo blago nasmijao i procijedio:

– Zar i ta druga jangija?

– Kako druga? – upita Mehaginica strepeći da joj, meazalah, od ružne vijesti muž nije skrenuo s pameti.

– Eh, moja sijeda, dvije su nas noćas vatre ispe­kle!… Ama: Allah kjerim!

– Idi, bolan, poleti dolje u čaršiju!

– Da trčim?… Ženo, kamo ti pamet? Valja mi prije abdeset uzeti i sabah klanjati, Bogu se zahvaliti.

– Zahvaliti?! … Čuješ li, bolan ne bio, izgorio nam sav naš māl noćas!… Hej!

– Znam, ženo, čuo sam. Rekla si. – Sve tužno, ali mirno govori Mehaga. – I māl nam je otišao… Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na daru, na zlu kao i na dobru. Ali, čini mi se, draga moja, mnogo, previše za jednu noć… Dvije vatre… Bože, daj mi sabura!

– Ama kakve dvije? Šta buncaš, pobogu? – vikala je sad već Fatima-hanuma u sav glas, a muž joj, uzi­majući abdest, odgovori tiho:

– Dvije vatre, ženo. Izgorješe mi noćas i obraz i māl! Da Allah i dušmana od takvog taksirata sačuva!



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 

 

Objavljen 22. broj časopisa Avlija

Čitajte u 22. broju časopisa AVLIJA razgovore sa piscem Ismetom Bekrićem, slikarem Aljom Smailagićem i predsjednikom Islamske zajednice Luksemburga Farukom Ličinom, eseje Alja Smailagića, Nejle Kalabušić, Jasne Šamić,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Ani Stjelji nagrada ”Vojislav Ilić Mlađi” za najbolju dečiju pesmu

Ovogodišnja nagrada „Vojislav Ilić Mlađi“ koju dodeljuje Centar za kulturu „Vojislav Ilić Mlađi“ iz Žabara za najbolju dečiju pesmu pripala je književnici Ani Stjelji za pesmu Kad bih bio Petar Pan. . KAD BIH BI...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona