Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

16. Marta 2013.

Tako je govorio Mihailo Lalić

More articles by »
Written by: Redakcija

TAKO JE GOVORIO MIHAILO LALIĆ

 

Moje rodno selo je Trepča, kod Andrijevice, u Crnoj Gori. Ime selu dali su Vojinovići, potomci ili srodnici Vojinovića iz narodne pjesme, koji su se pred Turcima povukli iz Trepče kod Kosovske Mitrovice, prešli Ibar i prešli Lim, i svom novom naselju u Crnoj Gori, od želje, dali ime starog zavičaja. Ova nova Trepča, na Limu, pominje se već 1614. godine: imala je sto kuća (više nego danas), a starješina joj je bio Dragoje Lakov. Čitavo to stanovništvo, osim dvije-tri kuće Vojinovića, preselilo se s Arsenijem Čarnojevićem u Vojvodinu; na opustjela zemljišta sela tada su se naselili preci današnjeg stanovništva koji su došli iz Lijeve Rijeke da “srpsku zemlju” odbrane od tuđinskih naseljavanja i od Turaka.

To o Trepči doznao sam kasnije, iz knjiga i predanja, ali u vrijeme moga djetinjstva knjige su tamo bile veoma rijetke – česte su bile samo nesreće, pogibije i pucnjave. Prvi svjetski rat počeo je bio prije mog rođenja; moje prve uspomene počinju iz vremena kad je Crna Gora bila već okupirana od austrougarske vojske i kad su odrasli muškarci bili odvedeni u zarobljeničke logore po Mađarskoj i Austriji. Mladići koji su ostali po selima – odmetnuli su se u šumu da hajdukuju i zvali su se komiti. Vojska je svakog dana jurila za njima kroz šume – da ih pohvata ili poubija, a ponekad i da pobjegne od njih – zato su pucnjave bile česte. Kad bi komiti ubili nekog od onih što su ih tjerali – vojska se svetila na nejači koju bi kod kuće uhvatila. U toj vojsci, pored Austrijanaca, bilo je Mađara, Ličana, Čeha i Bosanaca. Česi i Bosanci imali su sažaljenja prema djeci i ženama, čak su im, krišom, popuštali veze na rukama i davali po zalogaj hljeba da pojedu, ali na one druge nikad nijesam čuo da se neko pohvalio – bili su strašni!

Posljednjeg ratnog proljeća gledao sam kako žene oru njive a krave vuku rala – od tog teškog posla čas su padale žene, čas krave. Gladna djeca iz susjedstva dolazila su kod mene da se igramo – dijelio sam im svoj obrok hljeba, a poslije sam plakao što nemam šta više da podijelim. Od gladi nijesmo mogli da se igramo – umorni bismo popadali po livadi, tu bismo i zaspali dok nas odnekud pucnjava ne probudi.

Odjednom su počeli da dolaze sasvim nepoznati ljudi, odnekud – za jednoga su mi rekli da je moj otac, za druge da su njegova braća i drugovi. Dolazili su iz zarobljeništva – neki pobjegli, drugi otpušteni zbog bolesti, svi crni i mršavi kao skeleti. Iznenada su se, bolesni i izmučeni, okupili iz više sela – napali vojsku u Andrijevici, oteli oružje i otjerali razoružane vojnike. S ono oružja što su dobili, napali su zatim vojsku u Beranama (današnji Ivangrad) pa i nju razoružali i potjerali. U Kolašinu su Kolašinci učinili to isto, u Bijelom Polju Bjelopoljci – tako je oslobođeno sve do Podgorice (današnji Titograd). Uzgred su zauzeli vojničke magacine, po selima su razdijelili šećer iz magacina – to je bio moj prvi susret sa šećerom, mislio sam da je to neki nov pronalazak, sviđao mi se iako je švapski. Pričali su o slatkoj slobodi, a ja nijesam znao šta je slo- boda nego sam mislio da je i to nešto u vezi sa šećerom.

Šećer se ubrzo potrošio, a hleba je sasvim nestalo mnogo naroda poumiralo je od “španskog gripa”, ali i oni što su ostali počeli su da umiru od gladi. Došla je srpska vojska, ali oskudica se nije smanjila, nego naprotiv. Ne samo glad nego nije imalo šta da se obuče – vuna je bila opljačkana, stoka uništena, ni novca ni robe nije bilo. Odrasli su imali bar švapske kabanice koje su skinuli sa živih ili sa mrtvih neprijatelja, a žene i djeca išli su u dronjcima.

Prilike su se sporo smirivale a gladi su se često ponavljale. Ko je imao konja, odlazio je sto kilometara niz Lim, do Uvca, da kupi tovar žita; ko nije imao konja – hranio se kuvanom travuljinom ili umirao od gladi. Više nijesam imao da dijelim hljeba, nijesam ga imao ni za sebe – konja smo prodali za dugove poslije očeve sahrane.

Moji drugovi iz Trepče, i ja s njima, išli smo u školu samo zato što kod kuće nije bilo nikakvog posla za nas. Poslije smo išli u gimnaziju, u Berane – deset kilometara pješice do varoši i deset od varoši do kuće, svakog dana po vjetru, po kiši i susnježici. Uz put smo sretali natuštene žandare – dernjali su se da skidamo kape kad pored njih prolazimo. Kad ih nijesmo poslušali, jer mi smo bili već prilične inadžije – zamahivali su, udarali dlanovima, bacali nam kape u trnje. Mrzjeli smo ih zbog toga, činilo nam se da su isti oni austrijski – samo su uniforme promijenili. I stvarno je bilo dosta tih što su samo gazdu promijenili a ćud nasilničku zadržali. U mržnji smo smišljali kako ćemo im se i kad osvetiti.

U gimnaziji nije bilo fizičarskih instrumenata ni hemijske laboratorije, ničeg. Kad je htio da nam objasni kako se planete okreću oko Sunca – profesor je stavljao jednog đaka u sredinu, da bude Sunce, a pet drugih oko njega, i naređivao im da se okreću oko svojih zamišljenih osovina. Znali smo da u svijetu postoje vozovi, vidjeli smo na slici kako izgledaju – ali prave vozove na prugama vidjeli smo tek poslije mature. Knjiga je bila jedino iz čega je nešto moglo da se nauči. U drugom razredu gimnazije pročitao sam priču Maksima Gorkog o skitnici – začudilo me kako su siromašni ljudi isti: ovi koje ja poznajem i oni u toj tamo dalekoj zemlji. U trećem razredu natrapao sam na knjigu Ive Andrića i ponovo se začudio: piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti.

Tih dana su svi moji drugovi bili već pomalo komunisti – samo jedan nije, zato smo ga prezirali. Doznali smo ponešto o ekonomskim zakonima, čak i o tome kako se može poboljšati život radnih ljudi i kako pomoći nerazvijenim krajevima. Počinjali smo da se borimo za to i već u samom početku smo se sukobili sa žandarima. Najprije su oni nas zlostavljali, a poslije smo i mi njih. Ponekad smo ih zbacivali s nogu, ponekad šutirali njihove kape. Poneki od nas je plaćao zato kad ga uhvate, neki ne jednom nego više puta. I ja sam to tri ili četiri puta dobro platio i zapamtio, ali to je bila neophodna škola borbe koja nam je u ratu i revoluciji dobro poslužila.

U ratu sam upoznao mnoge drugove koji u borbi za bolji život budućih pokoljenja nijesu žalili svoje živote. Učinilo mi se da su to najzanimljiviji ljudi našeg vremena, da oni daju boju vremenu – zato sam o njima najviše pisao pokušavajući da se pisanjem i knjigom o njima borim za njihove ideje – za mir, za slobodu, za čovjeka dostojan život radnih ljudi.

 

mihailo (Custom)Mihailo Lalić, akademik, književnik umro je prije dvadeset godina, 30. decembra 1992. Pisac romana “Lelejska gora”, rođen je 7. oktobra 1914. u selu Trepča, između Berana i Andrejevice. Gimnaziju je završio u Beranama kao đak pješak, a 1933. započeo je studije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Naredne godine objavljuje prve radove, pjesme i kraće pripovijetke, u “Studentu”, “Politici”, “Pravdi”, listu “Zeta” i drugdje. Kao predavač na ilegalnim marksističkim kursevima tih godina je prvi put i uhapšen, a zatvaran je ukupno tri puta.

Kada je okupirana Kraljevina Jugoslavija Lalić se ubrzo po izbijanju ustanka 1941. godine priključuje partizanskom pokretu. Sredinom jula 1942. godine četnici su ga zatočili u Kolašinu, da bi kasnije bio deportovan u koncentracioni logor Sajmište, u Zemunu, a potom u Grčku. Polovinom 1944. godine priključio se grčkim partizanima i krajem godine se vratio u Crnu Goru.

Bio je novinar lista “Pobjeda” na Cetinju, potom je rukovodio Tanjugom u Crnoj Gori, da bi 1946. bio imenovan za urednika lista “Borba” u Beogradu. Godine 1952. i 1953. proveo je u Parizu.

Za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti izabran je 1963. a 1968. godine postao je redovni član. Kada je 1973. formirana Crnogorska akademija nauka i umjetnosti Lalić je odmah pozvan u njeno članstvo. Bio je prvi dobitnik Njegoševe nagrade 1963. godine upravo za “Lelejsku goru”. Godine 1973. za roman “Ratna sreća” dobio je NIN-ovu nagradu.

Autor je i scenarija za film “Svadba” koji je režirao Radomir Šaranović. Po njegovom romanu “Lelejska gora”, nastao je film u režiji Zdravka Velimirovića, a sličnu sudbinu imao je i njegov roman “Hajka” u režiji Živojina Pavlovića. Pojedina Lalićeva djela doživela su i desetak izdanja kao i prevode na vodeće svjetske jezike.

Njegovo najpoznatije djelo “Lelejska gora” pojavilo se 1957, da bi potom 1962. godine uslijedilo drugo, potpunije i opširnije izdanje.

“Lelejska gora” je neka vrsta poetskog romana u monološkoj formi, koji prikazuje tešku ljudsku dramu nekolicine partizana, izgubljenih bez veze sa jedinicom, koji, lutaju Lelejskom gorom, mitskom planinom prepunom znakova i simbola. Riječ je o legendarnoj đavoljoj gori, koja simbolizuje izgubljeni put, bezizlaz i besmisao.

Grupa predvođena glavnim junakom (Lado Tajović) luta dolinama i vrletima, gonjena neprijateljskim hajkama i zasjedama, glađu, strahom, samoćom i neizvjesnošću.

Lalićeva Lelejska gora je metafora ratnog haosa i stranputica, moralnog mraka i bezizlaza, složenosti i tajnovitosti ljudske prirode.

Poslednje godine Lalić je uglavnom proveo u Herceg Novom.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Hadžem Hajdarević: Budućnost Balkana je svjetlija od mraka novinara i političara

Hadžem Hajdarević, književnik iz Sarajeva     KULTURNA BUDUĆNOST BALKANA MNOGO JE SVJETLIJA NEGOLI  ŠTO SUGERIRAJU MEDIJI I POLITIČKE VRHUŠKE   Razgovarao: Božidar Proročić       Unazad tridesetak godina došlo...
by Redakcija
0

 
 

Rožaje: ‘’Šta mladi mogu i trebaju da učine za životnu sredinu’’

Zaštita životne sredine samo na papiru U multimedijalnoj sali NVO ‘’Avlija’’ 18. februara 2019. godine održana je radionica na temu ‘’Šta mladi mogu i trebaju da učine za životnu sredinu’’ na kojoj su ...
by Redakcija
0

 
 

„Harmonija” – nova knjiga poezije Damira Camića

NOVA KNJIGA POEZIJE „HARMONIJA” ROŽAJSKOG AUTORA DAMIRA CAMIĆA   Prije nekoliko dana iz štampe je izašla nova knjiga poezije „Harmonija“ mladog rožajskog autora Damira Camića. Damir je rođen 2001. godine...
by Redakcija
0

 

 

Dmitro Pavličko – stihovima do istine

DMITRO PAVLIČKO – STIHOVIMA DO ISTINE Piše: Božidar Proročić Dmitro Pavličko (Dmytro Pavlyčko) rođen je 29. septembra 1929. godine u karpatskom selu Stopčativ danas Ivano-Frankovska oblast. Pripada onom dijelu hr...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Poezija Borisa Jovanovića Kastela

Boris Jovanović Kastel     VELIČANSTVENA SMRT   Sanjao je ružičastu džamiju Našir al Mulk u gradu Širazu, u Iranu, svjestan da je nikad neće vidjeti. Vitraži skrhanih ideja i mozaici oživljeni suncem za...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona