Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Portreti

22. Juna 2019.

Ukrajinski pjesnik Taras Ševčenko

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

TARAS ŠEVČENKO  – PJESNIK, SLIKAR, MISLILAC, BORAC ZA UKRAJINU

Piše: Božidar Proročić

Taras Grigorovič Ševčenko, (ukr. Тарас Григорович Шевченко; Morynci, Ukrajina, 9. mart 1814. – Petrograd, Rusija, 10. mart 1861.); ukrajinski je pjesnik, slikar i humanist. Porijeklom iz kozačke porodice koja je prisilno postala kmetska; bio je odgajan u duhu kozačkih tradicija te se trajno borio za nezavisnost Ukrajine koju je bio prisiljen napuštiti u 14. godini. Njegovo književno naslijeđe smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. Ševčenko je takođe pisao i na ruskom jeziku, a iza sebe je ostavio nekoliko slika remek-djela. Mnogi analitičari u Ukrajini i izvan nje smatraju ga većim misliocem svog vremena od pisaca poput Lava Tolstoja, pjesnika Aleksandara Puškina, i još nekih svjetski poznatih autora. Ševčenko je bio član Ćirilometodskog bratstva u Kijevu. Proveo je 10 godina u progonstvu. U svojim je istorijskim djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine. Ševčenko radi svojih izrazitih političkih stavova nikada nije uspio ući u primjeren krug najvećih svjetskih književnika, iako ga mnogi kritičari smatraj značajnom svjetskom književnom veličinom, posebno u Ukrajini, Rusiji, Poljskoj i drugim istočnoevropskim državama.

Ševčenko je rođen u kmetskoj porodici u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji tadašnje carske Rusije. Sa devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac. Sa  četrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga gospodara. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primIjećen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara P. Engelgardta na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je učio osnove slikarstva. Njegov je talenat uočio tada uticajni ruski slikar koji je inicirao zamisao o tome da se Ševčenko otkupi od njegovog gospodara i da mu se dodijeli sloboda. Bio je to Karl Brjullov koji je donirao portret svog prijatelja i pjesnika Vasilija Žukovskog. Novcem dobivenim od prodaje portreta na lotu, 5. maja 1838. Ševčenko je otkupljen od svog gospodara za 2500 rubalja. Završio je likovnu akademiju u Sankt Peterburgu. Već je prvim romantičarskim pjesmama i baladama izazvao pažnju (Ureknuta – Pryčynna, 1937; Misao – Dumka, 1838., i dr.). Njegovo je pjesništvo bilo pod uticajem ukrajinskoga, ruskog i poljskoga romantizma, ali je u njegovu osnovu ,,utkana ponajprije poetičnost ukrajinskih lirskih i epskih pjesama, dumy ”(A. Flaker), te slobodarski duh koji se kroz vjekove prenosio u narodu Ukrajine, (prva mu se pjesnička zbirka, iz 1840., zove Kobzar).

Obuhvata lirske pjesme, poslanice, dumke, balade, poeme, u kojima se uz obilježja romantizma probijaju elementi realizma. Tematski najčešće obuhvata ukrajinsku junačku  prošlost izražavajući tugu zbog izgubljene slobode, ali i vjeru u neuništivost kozačkoga duha (npr. Tarasova noć – Tarasova nič, 1838; Ivan Pidkova, 1839; Gamalija, 1842), nacionalno-oslobodilačku borbu (npr. istorijska poema Gajdamaky, 1841), ulogu pjesnika u društvu (npr. Misli moje – Dumyi moji; Pričalica – Perebendja, obje 1840), tragičnu sudbinu žene, posebno kmetice (poeme Kateryna, 1838; Sljepica – Slepaja, 1842., na ruskom, i dr.). U cjelokupnom je opusu ženi, posebno majci, posvetio najnježniju liriku (npr. poeme Sova, 1844; Sluškinja – Najmyčka, 1845; Vještica – Vid’ma, 1847; Maryna, 1848., i dr.)

U Ukrajinu se vratio 1843; bio je potresen užasima kmetstva i potlačenoga naroda – od junačke prošlosti ostale su samo kozačke uspomene. O tome je ostavio svjedočanstva u slikarsko-pjesničkom albumu Tri godine (Tri lita, u rukopisu do 1966), kritici carizma Rasuta mogila  (Rozryta mogyla, 1843) i misteriju Velika grobnica (Velykyj l’oh, 1844). Lirsko-epska poema San (Son, 1844), sa podnaslovom komedija, razorna je politička satira sa grotesknim prikazom dvora i cara i njihove neizbježne propasti. Sarkastično je u parodijskoj poemi Kavkaz (1845) prikazao ,,uživanje ” okupiranih naroda u carskoj Rusiji. U poslanici ukrajinskom plemstvu i mrtvim, i živim, i nerođenim zemljacima mojim … (I mertvym, i žyvym, i nenaroždennym zemljakam mojim …, 1845), preispitujući istoriju ukrajinskih zabludjelih sinova, moli ih da joj se, u ime njezina spasa, vrate; u pjesmi Oporuka (Zapovit, 1845) otvoreno poziva narode da svrgnu carizam i predvodi stihovima njihovu budućnost u slobodi. Ciklusom Davidovi psalmi (Davydovi psalmy, 1845) započeo je pjesničko-filozofsku obradu biblijskih tema. Dana 22. marta 1845. Vijeće umjetničke akademije donijelo je odluku da se Ševčenku dodijeli titula slobodnog umjetnika.

Ponovo putuje u Ukrajinu gdje se susreće sa članovima Ćirilometodskog bratstva, tajne političke organizacije koja se zalagala za široko političko reformisanje Ruske Carevine. Nakon što ih je carska vlada razotkrila, svi su članovi, uključujući i Ševčenka, bili uhapšeni i poslati u zatvor u Petrograd. Potom je regrutovan u vojsku i na deset godina prognan u Orenburg duboko u unutrašnjosti Rusije. Car Nikola I., izričući mu kaznu napisao je: “Držati pod strogim nadzorom, sa zabranom pisanja i slikanja!”  U tamnici je napisao pjesnički ciklus U zatvoru (U kazemati, 1847), koji se smatra remek-djelom njegove pejzažne i intimne lirike. Bio je doživotno prognan u vojsku kao običan vojnik ,,uz najstroži nadzor i zabranu pisanja i slikanja”. Od deset godina progonstva, u prve tri godine napisao je 100 pjesama i sedam poema, a u preostalih sedam godina samo jednu pjesmu (Moj Bože mili – Mij Bože mylyj), no na ruskom jeziku 20 realističkih pripovijesti (sačuvano devet), te dnevnik i dramu ,,Nikita Gajdaj ” (izgubljena). Nakon povratka iz progonstva postigao je vrhunac stvaralaštva: poeme Neofiti (Neofity, 1857), Marija (1859) i dr., triptih Sudbina (Dolja), Muza, Slava (sve 1858), istančana lirika često prožeta biblijskim motivima i vjerom u pobjedu božanske čovjekove naravi (npr. Svijete tihi – Svite tyhyj, 1860). Mnoge su njegove pjesme odisale duhom patriotizma, žalom, samoćom, pokajanjem preispitivanjem dubokih misli ličnih emocija. Kao vojnik orenburškoga korpusa najprije boravi u Orškoj tvrđavi, ali je zatim, kao slikar, uvršten u ekspediciju koja je istraživala Aralsko more, pa se tako ponovo mogao baviti književnošću i umjetnošću. Tek mu je 1857. dodijeljen oprost uz napomenu da se ne smije vratiti ni u Petrograd, ni u Ukrajinu. Preseljen je u Nižnji Novgorod, a dvije godine kasnije, u maju 1859. biće mu dopušten povratak u domovinu. Namjeravao se vratiti za stalno, pa je čak i želiio kupiti zemlju nedaleko od ukrajinskog sela Pekariv, ali je već u julu iste godine optužen za bogohuljenje te biva ponovo uhapšen. Pušten je uz uslov da se doseli u Petrograd i nikad više ne vrati u Ukrajinu. Svoje posljednje godine Taras Ševčenko proveo je pišući poeziju, slikajući i dorađujući stara djela, ali nakon toliko godina provedenih u progonstvu, njegova je bolest toliko uznapredovala da mu više nije bilo spasa. Umire u Petrogradu 10. marta 1861.

Isprva je pokopan na jednom petrogradskom groblju. No, kako bi ispunili Ševčenkovu želju koju je izrazio u svojoj pjesmi ,,Oporuka” (Заповіт) da bude pokopan u Ukrajini, nekolicina njegovih prijatelja dogovorila je premještaj njegovih posmrtnih ostataka, prvo vozom iz Petrograda u Moskvu, a potom konjskom zapregom u voljenu mu Ukrajinu. Ševčenko je pokopan 8. maja na Redovničkoj Gori (Чернеча гора) uz obale Dnjepra, nedaleko od ukrajinskog gradića Kaniva. Iznad njegovog groba podignut je visok brežuljak koji je danas spomenik. Praćen velikom nesrećom u ljubavi i životu, pjesnik je umro samo sedam dana prije ukidanja kmetstva. Njegovo je životno djelo izuzetno cijenjeno u Ukrajini i Rusiji, a njegov je uticaj na ukrajinski jezik i književnost neprocjenjiv. Zbog svojih političkih stavova naklonjenih Ukrajini, Ševčenko nikada nije uspio ući u primjeren krug najvećih svjetskih književnika, iako ga mnogi kritičari neupitno smatraju svjetskom književnom veličinom. Ostavio je niz slika te crteže sa prikazom vojničkoga života u azijskim prostranstvima. Za Ukrajince Ševčenko je nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje savremenoga ukrajinskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.

Uza sve svoje zasluge za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovič Ševčenko prvenstveno je ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti. U njegovom je pjesničkom djelu oblikovana ukrajinska prošlost i težak život ukrajinskog seljaka, osuđivao je izkorišćavanje kmetova i osvajačku politiku ruskog cara Nikole I.Genetski mu je poezija vezana za tekovine ruskog i poljskog romantizma odnosno Puškina i Miczkiewicza, ali je u njenu osnovu utkana prvenstveno poetika ukrajinskih usmjenih lirskih i epskih pjesama – duma. Ševčenko nije bio nimalo nacionalno ograničen, prijatelj je mnogih poljskih zatočenika i ruskih intelektualaca. Piše i na ruskom jeziku. Prvu zbirku prevoda Ševčenkovih ,,Pjesničkih pripovijesti”objavio je kod nas August Harambašić 1888. godine. I danas se širom Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševčenku. Najpoznatiji su onaj u Kanivu na mjestu gdje je pokopan te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog univerziteta koje nosi njegovo ime. Ostali spomenici su mu podizani, a i još uvijek ih grade u drugim državama, posebno u postsovjetskim republikama, ali i u Kanadi i SAD-u gdje se nalazi najveće ukrajinsko iseljeništvo. Grad Aktau na obalama Kaspijskog jezera u Kazahstanu nosio je ime Ševčenko od 1964. pa sve do nezavisnosti Kazahstana 1992. Njegovo isticanje borbe protiv ugnjetavanja različitih naroda u Ruskom Carstvu učinilo ga je popularnim među mnogim sovjetskim, ukrajinskim i poljskim disidentima.

 

 

Zavjet (Zapovіt)

 

Kad umrem, učinite mi

Da me grudi prime,

Naše lijepe stepe

Divne Ukrajine.

 

Da puteve moćnog Dnjepra

I vidim i čujem,

Niz široke pole polja

Kako bučno huje.

 

Kad pline iz Ukrajine

U duboko more

Krv dušmanska… ostaviću

I polja i gore –

Da izletim i doletim

Do samoga Boga

Da se molim… a do toga

Ne poznajem Boga.

 

Učinite, pa skinite

Okove svom rodu.

 

I dušmanskom kletom krvlju

Zalijte slobodu.

 

Pa u domu mnogoljudnom,

Slobodnom i novom,

Spomenite tad i mene

Dobrim, tihim slovom.

 

Taras Ševčenko, 25. decembar 1845.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Bogdan-Igor Antonič

BOGDAN-IGOR ANTONIČ, PJESNIK MODERNIZMA I SIMBOLA Piše: Božidar Proročić Bogdan-Іgor Antonič (ukr. Богдан Ігор Анто́нич)  bio je ukrajinski pjesnik, prozaist, prevodilac, književni kritičar . Rođen ...
by Redakcija
0

 
 

Vesna Đukanović: O pripovjetkama Mihaila Gazivode

KAMENITA ZAVIČAJNA SIROMAŠTINA U PRIPOVIJETKAMA MIHAILA GAZIVODE Život je rijeka koja neumoljivo teče od svog izvora ka ušću. Svako podneblje nosi poseban pečat tog života, ali nijedno nije tako karakteristično kao pod...
by Redakcija
0

 
 

Josif Vezir Čemenzeminali – Kurban Said – Esad Bej?

JOSIF VEZIR ČEMENZEMINALI – KURBAN SAID – ESAD BEJ? Piše: Božidar Proročić Josif Vezir Čemenzeminli, pseudonim (Kurban Said) je pseudonim autora „Alija i Nina“, prvog romana u islamskom svijetu koji je 193...
by Redakcija
0

 

 

Hadže Nasirudin Tusi – astronom i matematičar

HADŽE NASIRUDIN TUSI – ASTRONOM  I MATEMATIČAR Pišu: Parvana Garaieva, Božidar Proročić Hadže Nasirudin Tusi rođen je 18. febrruara 1201. godine  u horasanskom gradu Tus. Rano je počeo da se bavi jurisprudencij...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Pantelis Prevlakis

PANTELIS PREVLAKIS, SIMBOL ZLATNE GENERACIJE GRČKE KULTURE Piše: Božidar Proročić Pantelis Prevelakis (grčki : Παντελης Πρεβελακης). Rođen je 3. marta u mjestu Retimno Grčka. Istakao se u književnosti...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona