Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

27. Juna 2014.
 

Ante Kolanović: Prikaz komedije Nikole Šimića Tonina

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Jednoočinka

 

 

Kad pogledate filmove, serije, knjige, stripove, i sva ostala umjetnička djela koja su ostavila trag u našoj kulturi i postala popularna, vidjet ćete da većina njih imaju jednu zajedničku crtu – ona su stvarna, realna, situacije i prizore iz njih možemo vidjeti u stvarnosti i u svakodnevnom životu. Ismijavanje takvih situacija s kojima se svatko može poistovjetiti ili ih barem zamisliti kao sasvim realne i moguće osigurava veći senzibilitet publike prema sadržaju kojeg im nudimo. Komedija „Moj otac, muž moje žene“ igra upravo na tu kartu.

Prizor kojim se priča otvara odmah nam daje do znanja da je riječ o „našim“ ljudima, čak možda i pomalo previše: muž sjedi na fotelji i ne radi ništa, djeca spavaju, žena sprema jelo i prigovara. Prizor iz Bračnih voda, samo bez opuška u salati. Tu upoznajemo situaciju u kojoj se ta obitelj nalazi – muž je neradnik, sjedi na fotelji po cijele dane dok žena kuha, pere, čisti i  brine se o djeci. Djed, mužev otac, cijeli je život naporno radio, stekao kuću u kojoj svi žive i veliku mirovinu koja ih sve uzdržava. No, muž neradnik nije bez soli u glavi i zna da mu otac neće živjeti vječno i da bi tu mirovinu nekako trebalo spasiti, zadržati i iza očeve smrti. Jer, šteta bi bilo da se on, daljinski upravljač i fotelja moraju rastati prije vremena. Stoga mu na um pada jednostavna i genijalna ideja – on i žena će se razvesti, a ona će se potom udati za njegovog oca i ostvariti time pravo na njegovu mirovinu. Muž će moći nastaviti sa svojim neradničkim načinom života i sve će moći ostati kako i je. Samo prvo treba nagovoriti i ostale aktere ove male smicalice.  Radnja dostojna epizode Alan Forda.

Kako se situacija dalje razvija, nekako svi uviđaju praktičnost jedne takve ideje – prvo žena koju muž uvjerava da bi bila razvedena samo na papiru a da bi drugo sve ostalo isto. Njoj je možda ionako pun kufer ovakvog života, ali novac koji bi svaki mjesec stizao na račun bez ikakvog truda možda i nije nešto što bi trebalo odbaciti tek tako. Uostalom, muž joj se sigurno neće promijeniti, što ako zaista ostanu bez ikakvih primanja? Tko će nahraniti, obući i školovati djecu? A i djed je stari vrag, vitalan starčić koji s novcem u džepu i bez žene proživljava novu mladost. Nakon početnog šoka kad mu je sin objasnio plan , ubrzo uviđa da se možda tu krije poneka šansa i za njega. Ubrzo izgleda kao da ideja nema mane, svi bi tu mogli zaraditi, a jedino što ostaje je pitanje što će reći ljudi? Srećom, tu su djeca koja svojom dječjom naivnošću, slučajno, u pauzi od igre s djedovim zubalom i WC školjkom, pitaju točno ona pitanja koja roditelji ne žele čuti, taman da podsjete roditelje na srž onoga o čemu raspravljaju. Međutim, neka se djeca odu igrati a puste velike da razgovaraju.

Tko od nas ne zna nekoga tko je na ovaj ili na onaj način iskoristio neku rupu u zakonu, tko nešto ne radi na crno, tko radi sve samo da ne radi? Pitanje je jedino koliko je daleko netko spreman ići. Čudno je to kako nam neke stvari vrlo lako postanu prihvatljive, samo ih treba objasniti na pravi način.

Nikola Šimić Tonin ovim je djelom precizno opisao onaj tužniji dio mentalnog sklopa našeg društva, ne samo zbog činjenice da je moguće da se netko ovako nečega uopće i dosjeti, nego i zbog prikaza situacije koje kod nas ima na svakom koraku – da djeca žive od roditeljske stečevine, bez ikakve ambicije, volje ili želje da sami nešto stvore. Ipak, kad treba zaštititi svoju lijenost, ne žali se truda.

„Moj otac, muž moje žene“ ima sve predispozicije za uspjeh i dug život na kazališnim daskama. Radnja i likovi su prepoznatljivi i poznati, odlično psihološki okarakterizirani da prepoznate u njima susjeda ili rođaka koji uvijek izvodi neke gluparije. Dijalozi i odnosi između likova su duhoviti i pogođeni, od prve je rečenice jasno da se oni međusobno svi poznaju „u dušu“ i da među njima nema tajni niti itko može sakriti od ovog drugog svoje prave namjere, a to je nepresušan izvor duhovitih opaski i zajedljivih podbadanja koje ćete se truditi zapamtiti i prepričavati dalje. Iskrenost je ono što ovo djelo čini velikim.

 

 

Ante Kolanović



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 

 

Objavljen 22. broj časopisa Avlija

Čitajte u 22. broju časopisa AVLIJA razgovore sa piscem Ismetom Bekrićem, slikarem Aljom Smailagićem i predsjednikom Islamske zajednice Luksemburga Farukom Ličinom, eseje Alja Smailagića, Nejle Kalabušić, Jasne Šamić,...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Ani Stjelji nagrada ”Vojislav Ilić Mlađi” za najbolju dečiju pesmu

Ovogodišnja nagrada „Vojislav Ilić Mlađi“ koju dodeljuje Centar za kulturu „Vojislav Ilić Mlađi“ iz Žabara za najbolju dečiju pesmu pripala je književnici Ani Stjelji za pesmu Kad bih bio Petar Pan. . KAD BIH BI...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona