Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Promocije

15. Oktobra 2014.
 

Atif Kujundžić: Igor Divković – Šum šuma ili Apsolutno relativno

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Čak i da je književnost samo jedno
ogromno tkanje sačinjeno od simptoma, 
kakva izuzetna simptomatologija! 
Književnost fascinira psihoanalitičare 
od Freuda do Lacana, ta simptomatologija 
obespućuje, ona je jača od njih. Freud 
je priznavao: Oni od kojih učim su pjesnici.
/Magazine litteraire, travnja, 2004./


         Igor Divković je pjesnik pouzdanog pjesničkog iskustva i vrlo je zahtjevan prema jeziku, stihu i pjesničkoj formi. Divković vrlo hrabro grafički siječe stih i tako na teži način ostvaruje pjesmu i suspregnutu misao koja zvoni kao na napregnutoj struni. Prije nego promislimo o tjeskobi u koju se dovodi visokim zahtjevima svoga pjesničkog postupka, pomislit ćemo kako ga riječi isuviše dobro slušaju neovisno o prirodi pjesme – tematsko motivskog kompleksa: ekološka, ljubavna, duhovna – Divković isteže nit pjesme u meditativno refleksivnom smislu između početka i kraja pjesme do izjednačenja sa smislom naslova i svoje namjere. Ovakav postupak drži napetom i pažnju čitatelja koji je u Igorevoj pjesmi i nerijetko, očigledno, važniji od autora. Retorsko je pitanje: Šta autor može imati od knjige koju je napisao a koju niko ne čita?! Igor Divković ne pristaje na tu vrstu upita.

         Dakle, u centrištu slike i Igorevog pjesničkog zahvata  je tekst ispred čitatelja i autorska energija, naboj, sa kojim je tekst ispisan da čitatelja privuče i pokrene. Očiglednim i autorski svjesnim postaje taj lacanovski stav prema kojem postoji samo tekst. To je takva vrsta eklekticizma i sinkretičnosti, koju kao jedinstvo svega i sraslosti u pjesničkom mišljenju i ispisu prepoznaje i Julija Kristeva na rastojanju između strukturalizma i poststrukturalizma polazeći od postavki Jacquesea Derride i njegovoga viđenja prelaženja jednog oblika u snagu, u energiju… Kristeva je to snažno prenijela na umjetnički tekst, a tu vrstu upredanja misli, snage riječi, osjećanja i vještine možemo izvrsno sagledati u pjesmi Igora Divkovića, jednako u svakoj njegovoj pjesmi, ali u onima dužim posebno. Njegovo grafičko sječenje stiha prisiljava jezik da progovori punim leksičkim i semantičkim smislom /što je i eksplicite samo – karakterističan pjesnički zahtjev i način/, a zanimljivo je, kako je Julija Kristeva težila upravo istraživanju semiotičkog/semiologije – označavanja i označenosti, psihoanalize/semanalize prisutnih u književnosti /možemo reći i krajnjem autorskom odnosu kao i simbiotičkom interpretiranju i međuzavisnostima, tako je ustanovila, da je te elemente gotovo nemoguće razdvajati i odvojeno predstavljati.

         Pjesma se javlja kao idealna – esencijalna forma za iskaz u takvim spregama i elementima. Zato je dirljiv i credo od kojega Divković kreće, kratka pjesma Ivana Slamniga dva dana u raju: umro sam u srijedu / u Oslu / padala je strašna kiša / pokopan sam u Zagrebu / ništa zato / bio sam dva dana u raju// – /pa se pjesnik na pjesnika naslanja stvarnošću in continuo/.


         Čovjekova iskustva, njihov ishod i statistike o njima, nedvosmisleno kazuju, upućuju i govore, kako je čovjek na ovoj planeti  njezino prokletstvo koje joj u smislu prostora za življenje i uživanje prijeti uništenjem. Zauvijek. A taj čovjek, ne zna drugu destinaciju sebi osobno, kao ni svojoj obitelji kojoj svojim postupcima dokida budućnost. Šum šuma Igora Divkovića javlja se kao onostrani/podzemni i istodobno kozmički glas Božje Upute koja treba da prožme čovjekov razum i savjest o potrebi: da poduzme sve što je u njegovoj moći i spasi sebe, Planetu i potomstvo – kao osobno odgovoran za budućnost. Čak, dovoljno jest, da samo ne čini nešto sam protiv sebe. Da se osloni na iskustvo vode, protoka dakle – kako kaže pjesma Igoreva. Život je samo dio puta koji nam valja proći vodom i u njoj opstati. Kako, ako je otrovana i koliko nas je osim Igora Divkovića toga svjesno?! Ali, njegov je glas snažan i poziv energičan ! 

         Duboko, samosvjesna je Igoreva pojava i pjesma! Pogotovu prva u nizu, ispisana kao veličanstvena poema Planeti Ljepoti i Opstanku Svijeta, Prirodi, Protoku Vode, Svjesnom Čovjeku. Cijela Poema veličanstven je vez i fino tkanje beskraja Igorevog nadahnuća Životom i Prirodom, vjerom  i uvjerenjem, a naslovljena životom vode. Igor Divković beskrajno je darovita – inventivna osoba. Kada poteče, živi pjesmom i željom da kao pjesma potraje, da na svom pjesničkom pravcu za misleća bića ostavi takve oznake o magistralnom putu Vjere i Odgovornosti. I to mu polazi za umom i rukom, to mu uspijeva na veličanstven način bez pada energije i zanosa, bez patetike, želja da svijet bude bolji na toj visini inventivne tenzije koju održava prštećim metaforama i pjesničkim slikama. Igor Divković suvislo vlada simboličkim/semiotičkim, što je duboko različito od semiotičkog/imaginarnog kod Lacana, mada je izvjesna analogija stvarna, jer, nesvjesno označavanje kod Divkovića, u pravilu i ne postoji.


         Čudno jest, čovjek zna puno, ali, ponaša se neosviješteno, kao da osobno znanje ne prepoznaje u životu i osobnom odnosu prema življenju! Igor Divković se gradi kao da to ne uočava, a na taj način, svjestan je kako energično pridonosi osvješćivanju čovjeka u njegovoj ulozi i bez novih povreda i omalovažavanja čovjekovog uma. Npr., najvećeg zagađivača atmosfere na svijetu /SAD/ uopće ne interesira porijeklo i veličina ozonske rupe niti učešće u njezinom povećavanju/smanjivanju! Pa, ko će onda utjecati na njezino smanjivanje?! Šume u Brazilu nestaju, pluća svijeta se smanjuju, kašljucaju, čovjek diše na škrge na suhom, a riblje škrge se raspadaju u zagađenim vodama i beskrajnim pomorima bića koja žive u vodi… Čovjek se pokazuje krajnje neodgovornim gospodarom tamo gdje za njega osobno najvažnije dobro gazdovanje uz apsolutnu odgovornost.


         Mada preostale šume cijelu noć i nadalje vrijedno rade dok je mrak, bez zastoja čiste zrak – to je nedovoljno da bi anuliralo ogromnu čovjekovu nebrigu i odsustvo svake odgovornosti za osobnu budućnost.

         Tvornice rade i bez najnužnijih filtera koji bi zadržavali makar mehaničke nečistoće, a opasan medicinski otpad spaljujemo bez kontrole i nadzora pretvarajući ga u opasne i smrtonosne plinove. Zemlja uzvraća olujama, tajfunima, tornadima, klizištima, potresima, vulkanima, tsunamijima. Niz planinske padine ogoljele sječom šume sjure se bujice i u trenu poplave gradove u ravnicama, vododerine i klizišta presjeku putove… Ko se može usuditi i reći da Zemlja nije živo biće, da ne osjeća i ne reagira na ljudske gluposti, na svaki čovjekov postupak i korak, čak i na svaki čovjekov udisaj zraka? 

         E pa, Majko Zemljo, na kojoj stojimo i u koju ćemo svi leći, oprosti! Izvini, mi smo oni koji ne znaju šta rade sebi i Tebi… Ali, moći ćeš nam uzvratiti upravo onim otrovima koje smo neodgovorno u Tebe odložili ne misleći da ćeš nam ulaziti u usta, nozdrve, uši, očne duplje… Da će otrovni vjetrovi napuniti naša pluća, ući u našu krv, kao što su već ušli u svijest. Opet se pokazuje da nikakvo neznanje ne oslobađa odgovornosti.


         Pjesnik Igor Divković dobar je kao zdravlje. Privodi nas nama. Podsjeća na porijeklo stvari, na naše bezumlje kojim stvari činimo gorima i težima za sebe same, za svoje potomstvo. Igor Divković je nadahnut tom potrebom od koje stvara osobnu misiju i kolektivnu vjeru jer, ako to ne budemo shvatili, naši izgledi su nikakvi, naša budućnost je krajnje neizvjesna i otužna. Igoru Divkoviću se u ovoj misiji pridružujem punim srcem iz čiste suglasnosti u stavu i mišljenju. Igoru i sličnima daje zapravo književna teorija i nauka najvišeg ranga! Mi samo dušom podržavamo potrebu najviše instance osviještenosti našeg osjećanja i spoznaju o svijetu u kojem živimo. 

         Igrom slobodnih označitelja, spontanošću i nepredvidljivošću ishoda, inherentno ostavljamo mogućnost pobune otvorenom – radi zaštite svijeta čak i subverzijom, silom koja spontano eksplodira u svim pravcima, jer, semiotičko – jeste subverzivna sila, a pjesnici su upravo zbog toga uvijek i bili sumnjivi i uvijek na udaru – odnosno prijetnja svakom zatvorenom simboličkom poretku u svim oblastima života. 

         Dakako, rečeno kao ideja o subverzivnosti već u podsvijesti, jeste eminentno psihoanalitička ideja i kategorija za koju znamo da može postojati i biti preuzeta, pa i protežirana do ogoljene životne stvarnosti revolucionarne naravi i sile. Igor i moja malenkost to i priželjkujemo radi zaštite okoliša i Planete.  


         Igor Divković vrlo je odmjeren, čak vrlo precizan u upotrebi jezičnog materijala, njegovog leksičkog i semantičkog značenja i smisla, skoro, pa strogi redukcionist i minimalist, jer, upućen je kako manje, nerijetko – znači više. Valjda zato i doživljava nesvakidašnju pojavu, da mu iz te strogosti prema odabiru i upotrebi jezičnog materijala, neprekidno izviregrgolji, poput vrulje – dolazi pjesma kao poticaj i kao nadahnut poetski govor, kojemu stihom /slobodnim/ određuje mjeru u željenoj formi. Zato i čuje šum šume kao spas, unutar svekolike kakofonije svijeta, zvuk koji se mora oploditi i poroditi svijest i savjest.  

         Ustvari, pokazuje se da je Divković prošao zahtjevnu pjesničku školu smrti i izlagao se stihu i pjesmi do mogućnosti poništenja. Ali, ostao je živ i zdrav i disciplinirao svoj pjesnički izraz i iskaz. Dakle, kad spregne jezik i osjećanje, kad poteče s vodom i osobno sa pjesmom, sa šumom šume/šuma, lirski subjekt imenom Igor Divković pršti kao vodoskok, pljušti kao vodopad, zaliva kao obilna ljetna kiša i otkriva ljepote života koji je krenuo upravo iz vode. Igor to zna i nikad ne zanemaruje, jer, drži se samo dijelom tog protoka.

         U Igorevoj poeziji, otkrivamo kao bitno, dijelom: poetiku melankolije karakterističnu za naše podneblje – kako je naziva Davor Beganović. Igor je neraskidivo vezan za karakteristično tlo i usud tog tla, a to su ugljenokopi i nerekultivirani dnevni kopovi u njegovom rodnom kraju. To je kao sjena oblaka koji plovi osunčanim nebom, a Igor ga prati i u sjeni vidi zatamnjenje života, neželjen smisao dana koji je iščekivao osobnom životnom željom. Iz njega izvire životna snaga i radost kojom to želi nadvladati, ali, suprotstavljanje stvarnosti nije uvijek plodotvorno. Igor je toga svjestan i bez posebnog optimizma. On, tek vjeruje u zanos koji ga nosi, on tek vjeruje osobnom uvjerenju da se ljudi ne mogu dozvati svijesti i sebi, svojoj ulozi i tužnom ishodu ako ne shvate predznak svoga prisustva, ulogu koja im je namijenjena rođenjem.

         Divkovićev susret s vodom slika je životnog obilja i raskoši koje stvara i otkriva voda, čineći ga blistavim beskrajem razloga za iščekivanje novoga dana i radostima života. Ni najmanje ne smeta mjestimična narativna i dramatična intonacija, jer pjesnička invencija i tenzija Igora Divkovića i krajnje lirskog osjećanja Pjesnikovoga bića ne popušta ni na tren. Igor je pjesnik cijelim svojim bićem bez prinude… i, reklo bi se samo Pjesnik. A, to je puno! Uz svijest o tome to je najviše što u svojoj misiji može poželjeti Čovjek. Odanost ljudskom osjećanju života i Planete na kojoj obitava. 

         Tako Divković počinje a potom nastavlja svoju nadahnutu himničnu pjesmu snažnog toka, svoju odu ljepoti zemaljskog šara i ljepote bačene u krilo i ne/svijest, nerijetko neodgovornom i bahatom čovjeku čiji razum Divković ljepotom pjesme i dokaza koje iznosi – priziva. To je, nerijetko, oplemenjeno duhovnošću. Bespogovorno ćemo priznati kako su svi argumenti na njegovoj strani i u njegovoj pjesmi: trave i rijeke, ptice i cvijeće, sunce i šume, sjaj i beskraj, živa bića, bilje i ribe, anorganska materija, život koji pulsira i obnavlja se, etc. Igor Divković, srastao između zemlje i kozmosa, nepresušan je izvor stiha i ljepote koju nam daruje u pjesmi. 

         Igoreva je ljudska energija naprosto, namijenjena tome.


         Taj dobri i darovani nam svijet, Igor Divković beskrajem svoga ljudskog oduševljenja dodatno očuđava, pa svaka travka i kamen postaju srebro, svaka molekula dragulj, svaki udah zraka života i zlata vrijedan… Teško, da se iko u umjetnosti i nauci, u vremenu do sada, dao životu, prirodi i planeti Zemlja tako spontano, predano i bez ostataka. Divkovićevo nadahnuće je neviđeno, njegova energija ima kozmičke razmjere, a njegova ljubav beskrajna jest. Igoreva ljubav prema životu i životnoj opciji beskrajna jest. Sve to, natkriljuje njegova ljudska mudrost darovana od Svevišnjeg. U tom projektu, Igor daje sve što je u njegovoj moći!

         Divković pjeva inačice godišnjih doba, dana i noći, svemirskih promjena i utjecaja, rijeka, dana i noći, izvora, prividno opustjelog svemira i poplava, mora i jezera, ljudi odanih Vjeri u Jedinog Boga i Njegovu Jednoću Svijeta. Igor Divković je nesumnjiv kozmopolit u svome shvatanju života i svijeta, ljudskoga roda i dokazuje kozmopolitizam kao jedinu opciju koja čovjeku nudi stvaran humanistički ishod – stvaran život u ljepoti zadatosti kao mogućnost zdravog i prirodnog čovjekovog osjećanja prisustva bilo gdje na Planeti ili u kozmosu. Divković iznosi dovoljno uvjerljivih argumenata za svaki pogled. Istina je, Divkovićevi argumenti su i terapija za njegovu uzburkanu, pa i povrijeđenu ljudskost. Nisu rijetki primjeri u kojima je čovjek kao uzvišeno biće srozao u blato i nečist i sebe i druge što Pjesnik ne može prihvatiti kao kraj priče. Naprotiv, svi njegovi argumenti nude drugačije opcije u čovjeku i prirodi oko njega.


         Nakon veličanstvene poeme životom vode – snažnog i razložnog uvoda u svoju knjigu, Igor Divković će se pozabaviti brojnim pitanjima praktičnoteorijskog odnosa čovjeka i svijeta. Filozofije, dakle. Pokazat će se kako čudesno Divković razumije čovjeka, njegovu brigu i nebrigu, njegovu moć i nemoć. Svjetlo i tamu, dan i noć. Neizvjesnost ishoda u koji čovjek srlja griješeći prema mogućnostima koje su mu ostavljene uključujući i najbolje opcije.  

         Igor Divković je snažna pjesnička osobenost i konstitucija koja godinama promišlja prije svega osobnu poziciju i zadatost u svijetu pjesničke i svake druge mogućnosti osjećanja kojima smo izloženi. Igor je prihvatio biti dobrovoljni tumač te nezahvalne pjesničke uloge. Jer, ko zna od kuda smo došli? Ko zna zašto se /ovdje/ nismo snašli? Ko smo i što smo? I, dokle naspram zadate nam Vječnosti kao Kraja Svijeta i Svega uopće možemo stići? Možemo li do općeg izlaza u ljepotu i Vječnost kojoj pretpostavke tvorimo i svojim životima! Jer, ovo ne mora i, ne može biti kraj, jer, kraja, zapravo i nema, što bi rekao drugi Pjesnik. Tek,Kozmos je vječan. 

         Igora ne brine što čitatelja uvodi u svoje osjećanje kao područje njegovoga osvješćenja, jer, i sam se, tu osvijestio. Igoreva snaga je odsustvo uzdržavanja i skrivanja u području osobne spoznaje. Naime, svi moramo /makar na svoj način/ proći isti put ma kakav ishod dosegli. Putovanje je po sebi svrha, a Igorev cilj je bez sumnje – pomoći u oblikovanju drugačijeg čovjeka za budućnost svijeta. 


         Oslobođen u stihu, bez interpunkcije, oslonjen na leksički i semantički izbor i smisao jezičnih jedinica/riječi, Igor Divković reže vrijeme i prostor i pronosi bijednu sliku našeg nesnalaženja i ulogu/ljudsku ulogu – kao baklju svjetlosti i upozorenja, vatre i požara koja nam treba pomoći da proživimo zadati život. I, uspijeva mu ta misionarska uloga, uglavnom, zahvaljujući sadržaju i dokazima koje sami obezbjeđujemo odsustvom svijesti i odgovornosti prema Planeti i sebi.

         Igor Divković je svjestan, kako umjetnost ima svoje humanizirajuće i estetizirajuće mjesto u sociološkoj i društvenoj strukturi, ona je značajna oblast duhovne i tako simboličke kulture što joj je poticaj da potraje i ida se razvija. Divković zato ima vrlo interesantan odnos prema jeziku kojim piše i oblikuje pjesmu. Divković nema ograda prema 1001 noćiŠeherzadifiškalu… jer, umjetnost je pa i pjesnička – reprezent i komuniciranje uopće. jezik i stih Igoreve poezije tvori karakterističnu eufoniju koju gradi svojim izborom jezičnog materijala stiha i pjesme oslanjajući se na zvuk iz asocijativno iznimno bogatog osobnog vokabulara i stiha koja ga vodi do karakteristične metafizike njegove pjesme, stiha koji je nerijetko samo jedna riječ čije značenje tako ističe u strukturi pjesme, što Igor drži otvorenim i što mi smatramo pjesničkom vještinom, ljudskom, pjesničkom i umjetničkom mudrošću ovoga autora općenito, njegovom hrabrošću i njegovom slobodom za kojom poseže bistar u razumu i nadahnuću, jer – jezik ga čini – jezik je kuća bitka za čovjeka koji misli svojom glavom, a Igor se može svega odreći, ali jezika – pouzdano neće. Ne pada mu na um, ma koliko život nasrtao na čovjekovu kuću bitka – kako jezik imenuje fenomenolog Martin Hajdeger. Igoreva poezija pjeva i zvoni životom vode i ljepotom koju nismo uspjeli dokučiti, a koju nam s radošću, izdašno otkriva  i daruje u raskoši svoga dara. Veoma držimo do ovog kongenijalnog načina.

* * *

         U nastavku knjige, Igor Divković se javlja kao pjesnik nadahnute duhovne i meditativno refleksivne lirike i dakako kontemplacije, kao pjesnik koji duboko proživljava svoje viđenje života i svijeta, duhovnosti, ljepote, ljubavi i erotike i pri tom daje vrlo suptilne i nadahnute rezultate, kao u pjesmi advent /čekanje dolaska Božića prema katoličkom kalendaru i početak Nove godine/ – do snažnih misaonih, opisnih i ljubavnih pjesama o rijeci, suncu, kozmosu. Igorev vokabular je uistinu osebujan i bogat, takav rijetko susrećemo. To jezično bogatstvo nastalo je u Igorevom istrajnom i višegodišnjem traganju za što jezgrovitijim pjesničkim iskazom i primjerenijim leksičkim i semantičkim značenjem riječi, i stihom koji će ga cjelovitije iskazati. Npr. pjesma drugo nebo: … /zemlji je baš dobro / što je mala / što je stala / ni daleko niti blizu / drži je sunce / koliko joj paše / svoju elipsu / ljubi i jaše // zemlji je predobro / što je takva / šume joj tiho / dišu / šume joj šume / do boli / tjerajući je u blaženstvo / u kišu //… Ili, rijeka: … / izdaleka / teče rijeka / žubor čežnje / šumom boli / slapovima / meandrima / šapuće im / da ih voli/ … Ili, svibanjski sveci: livade / od svibnja / šarene / dišu mirisa med / pčele zuje / povrh tučaka / slade se / u nedogled // … Dobar primjer Divkovićevog proniknuća i očuđavanja svijeta do neslućenih dubina i smislova jeste pjesma terra mysticasviće / sviće / tek što nije / eno / prvoga traka / zasjajila / rosa u travi / u igri sunčevih zraka // sunce u / srijedi / svog svemira / žara bitka / zlata užitka / svjetlosne godine / put spoznaje / tokom se uči / tokom doznaje // sviće / sviće / zora rudi / oko svog sunca / zemlja se vrti / bol / koju ćuti / ufa ljude / u pepeo rođenja / u prah smrti.  

         Ovo posezanje za jezikom vjere/duhovnosti, trebali bismo razumjeti kao posezanje za osobnošću i intimom radi osobnog obraćanja čovjeku i najintimnijem u njegovom ja. Sasvim opravdano, autor poslije toga očekuje i drugačije reagiranje, kao i drugačiji odnos prema pitanju koje postavlja o porijeklu, opstanku i budućnosti svijeta, jer, uistinu, krenuo je od velikog praska. Odjek se još čuje. A traganje u jeziku i rad s jezičnom materijom, pa to je prevashodno pjesnička stvar i dokaz da iza svega stoje istinska invencija, stvaran dar i kreativnost. 

* * *

         Igor Divković je ne samo pjesnik snažnog dara, nadahnuća i sposobnosti proniknuća u ljudsko biće i njegovo žiće, misao i svijet koji ga okružuje. Divković je moćna ljudska i duhovna i emotivna konstitucija koja radi bez zaustavljanja na magistralnom pravcu osvješćivanja čovjekovih znanja o sebi i svijetu, dakle – antropologijski. 

         U svojim pjesmama, Igor Divković interdisciplinirano otvara i proširuje svoje i naše vidike o Životu i Planeti. Sve postoji samo zahvaljujući njoj. Ali i Ona ovakva – zahvaljujući Nama. Sve manje gostoljubiva. Ovome se u izvjesnoj mjeri suprotstavlja psihoanalitička kritika koja ne prihvata čovjeka kao arbitra, samovoljnog i autonomnog, svjesnog subjekta koji je u stanju da sam sebe shvata i svjesno kontrolira, jer, Freud je pomjerio i čak obezvrijedio, ranije granice između normalnog ipatološkog psihičkog u čovjeku, jer, to je proizvela kultura, civilizacija i epoha u civilizaciji koju je gradio. Tanku, crvenu liniju razdvajanja – označava nepoznavanje i određeno maskiranje podsvijesti, neodgovornost i laganje samome sebi. 

         No, fenomenološki gledano, Igoreva intencija ima jasan  fenomenologijski predznak. Dakle – smisao i značenje koji ga izdvajaju i koji mu daju /diktiraju/ karakterističnu pjesmu koja nas ljudski raduje na lacanovski način, jer, Lacan je poput Freuda cijenio velike pjesnike: Mallarmea, Renea Chara, a gradio je strukturalističku analizu /Jaques Lacan, 1901. – 1981., djelo mu je još uvijek u procesu objavljivanja i prezentacije/. Lacan je tražio povratak Sigmundu Freudu kako bi se izbjegla pojmovna zbrka koja je vladala! Inače je jedan od rodonačelnika shvatanja da postoji samo tekst! Dakako tekst u kojem se sve događa: sada! 

Eh, to je poezija Igora Divkovića. To što je tek šum lišća i grana u šumama, pretvara se prijetnju olujom koja će doći, možda izdaleka, ali, svakako će stići do nas kakvi smo već prema šumi. Ima u Igorevoj poeziji, na eufonijskom planu, nečega od pjesama Michaela Jacksona, ritmike i zvuka, sjedinjenja s prirodom i njezinom snažnom prijetnjom odmazdom prema čovjekovoj nebrizi i neodgovornosti za samoga sebe. Oneprirođen čovjek nije u stanju oduprijeti se prirodnim silama niti zbrinuti samoga sebe.

         Zato i naslov Igoreve knjige šum šuma čujemo i kao dio čudesne maksime Branka Miljkovića: Ko ne umije slušati pjesmu, slušaće oluju. Igor Divković nam nudi pjesmu! 

         Eh, sad, ako književnost shvatimo i kao tekst i kao vječnost komuniciranja – na pravom smo tragu Igoreve želje da bude dio čovječanstva, ma kakvo da jest. To jeste žrtva i nesebičnost jest, ali i dobro razumijevanje pojave u njezinoj jednoći prisustva.


Travnja, anno Domini, 2012. 

* IGOR DIVKOVIĆ, 1957. Tuzla. Živi u Zagrebu. Knjige poezije: Žvaka,1989., U magli aerodrom, 1990., Alan Prvi, 1992., Letjeti, 1999., Tinja, 2003., Životom vode, 2007., Faraon Salinesa, 2008., 

Đe si @ ba BiH, 2010., Šum šuma, apsolutno – relativno, 2012. godine.  
Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige 4.
Telefon: +387 61 734 977, 035 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA i HERCEGOVINA

 

Preneseno sa: http://www.orbus.be/aktua/2013/aktua3624.htm



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

IZAŠAO NOVI 33. BROJ REVIJE BIHOR

U izdanju ZK „BIHOR“ iz Luksemburga, nedavno je izašao novi 33. broj revije Bihor, koja donosi niz zanimljivih tekstova iz Crne Gore i Luksemburga, kao i portret velikog humaniste iz bjelopoljskog sela Bistrica, koji decen...
by Redakcija
0

 
 

ROMAN FAIZA SOFTIĆA NA NJEMAČKOM JEZIKU

ROMAN FAIZA SOFTIĆA NA NJEMAČKOM JEZIKU Roman „Ljudi bez adrese“ Faiza Softića, koji podjednako pripada bosanskohercegovačkoj, crnogorskoj i luksemburškoj književnosti, a koji je izraziti predstavnik škole sandžačk...
by Redakcija
0

 
 

IZAŠAO DVOBROJ ČASOPISA „ENHEDUANA“

Udruženje „Alia Mundi“ objavilo je novi broj elektronskog književnog časopisa „Enheduana“. Kako su prva dva broja za 2020. kasnila zbog izbijanja pandemije koronavirusa, uredništvo je donelo odluku da objavi dvobroj...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Novi roman Lene Ruth-Stefanović ”Aimee – Voljena”

AIMEE -VOLJENA NOVI ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju OKF-a sa Ceinja pojavljuje se roman ,,Aimee-Voljena” iz pera poznate crnogorske pjesnikinje Lene Rut...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Treća zbirka poezije Tamare Senić ”Mozaik”

ПЕРИВОЈЕ ПОПОВИЋ СТИХОВИ, НОТЕ И ЦРТЕЖИ (Тамара Сенић: „МОЗАИК“, пјеснички, музички и ликовни свјетлоказ in vivo)   „Koлутају ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona