Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

18. Aprila 2018.
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslova “Kino Bosna” i nikako nisam pogriješila jer sam se gotovo poistovjetila sa glavnim junakom Rešadom i njegovim razvojnim putem, odnosno osobe opčinjene filmom, kinom i svime onim što je vezano za projekciju na filmskoj traci odnosno platnu… Moram primijetiti kako mi se iz prve dopao sadržaj odnosno simbolika naslova Kina Bosne jer se život, tj, djetinjstvo, polazak u školu, odrastanje, mladost, odlazak u profesionalne vode ili ti razvojni put glavnog junaka odvija upravo kako su i naslovi pojedinih poglavlja;Pretpremijera koja se odigrava daleke 1964. godine dakle prošlog stoljeća, zatim Zatvorena projekcija, Premijera i Repriza. Ključne godine, bitne za važnost sadržaja su dakle šezdesetčetvrta, sedamdesetčetvrta, osamdesetčetvrta te devedesetdruga. Autor na samo sebi svojstven, originalan i slikovit način, vrlo živo, kao da se to odigrava ovog trenutka ispred naših očiju, opisuje Banjaluku, grad šarolikog stanovništvo, različitih nacija, vjeroispovjesti. U jednu takvu sredinu ukomponirao je glavnog junaka Rešada, dječaka koji potječe iz muslimanske obitelji pa je samim time osuđen na obrezivanje, a to onda u ondašnjim političkim prilikama, za sobom nosi negativne konotacije. Jer obrezivanje, čina kad je napunio sedam godina, koštalo je Kadira i izazvalo mu u životu i radu niz poteškoća, No, to je bila posljednja želja, majke Bisere i od toga se nije dalo odstupiti. Bilo je to vrijeme socijalizma i svih mogućih previranja koje je Lukić vrlo slikovito i vješto opisao kroz čitavu galeriju likova, mnoštvo dijaloga, humorističkih situacija koji onda prelaze u ironiju pa i sarkazam, a sve je to dočarano mnoštvom izraza , muslimanskih riječi za koje sam trebala potražiti i objašnjenje na kraju knjige. Iako se zapravo roman zove “Kino Bosna” po tome jer je Lukićev glavni akter obožavao ići u upravo to kino, a ne neko drugo, od mnoštva, mogu slobodno reći da se zbog dinamičnosti i toka radnje , film odvija i u samoj knjizi. A u filmu je sukob između mozga i metka tj. vlasti i umjetnosti kulminirao do te mjere, da nam epilog objašnjava tragičan kraj onih prevaranata, krvnika poput Petra koji se udostojao mijenjati identitet, koji je besramno za vrijeme rata u Bosni, silovao i ubio mladu ženu, a istovremeno i promicanje glavnog promicatelja kreativca i filmoljupca, u čovjeka poznatog cijeloj naciji po svom najnovijem filmu. Zlatko Lukić nam Rešada predstavlja kao dakle dječaka iz miješanog braka, no mali sebe nije smatrao muslimanom već Titovim pionirom, kao i većina njegovih vršnjaka. I kako već spomenuh, čin obrezivanja, u djetinjstvu nije mu kasnije omogućavao normalno školovanje, zapošljavanje i život u cjelini. Razlikovao se Rešad od svojih vršnjaka, ali ni alergija na brašno, odnosno astma nije ga spriječila da kroči hrabro kroz život, da se zaljubljuje da se bori s nepravdama , na za njega najbolji mogući način, kamerom, filmskom kamerom. Pa, dok još nije mogao zaraditi novce sam, samo je uporno odlazio u kino, i to Kino Kozaru, a kasnije nakon banjalučkog potresa, u Kino Bosnu. Obožavao je gledati francuske, a onda i američke filmove, a tu su svakako spadali Film o Henryju Milleru, pa Fordu Hawksu, a kasnije Let iznad kukavičjeg gnijezda te film o ratu koji je Rešada posebno zaintrigirao, Lov na jelene. Autor, Lukić je u knjizi iznio problematiku odgoja djeteta uslijed nemorala, vremena sukoba partije i religije, a posebnu naznaku htio je svom čitatelju dati u zadnjoj odnosno predzanjoj priči koja se vremenski odnosi na ratnu devedesetrugu u Bosni, Banjaluci… Bilo je to vrijeme kad je Rešad već imao tridesetak i kusur godina, bio je već oženjen za svoju djevojku iz mladosti Adnu i imao je svog nasljednika, također zaljubljenika u film, maloga Fuću. A tada je obitelj morao poslati van grada, a on je s kamerom snimao strahote rata kojih je za njegovu dušu i oči bilo i previše…Ali nije mu bilo druge ili snimati ili da ga hapse i odvedu u logor…Njegov prijatelj i kum Mili, pobrinuo se za njega svaki put kad je zaškripilo, kad se glavni Lukićev junak našao u stisci. A Rešad se ne može pomiriti s činjenicom da je za njega Kusturica bio najbolji režiser, a ispada da je za sve ostale izdajica… To je bilo nešto nepojmljivo za zaljubljenika u kino, u filmove, za čovjeka koji je jednostavno sazrijevao i napredovao predavajući se cijelom dušom i tijelom filmskoj umjetnosti. Jer na kraju tu je i uradak, scenarij za kratkometražni film Cvrčak i mrav koji je postigao ogroman uspjeh, film koji je napravljen na poznatoj basni gdje cvrčak pjeva dok mrav crnči. I tu je dakle autor romana postigao jednu možda alternativu htijući nam vjerno prikazati suprotnosti, neslaganja mnogobrojnih nacija koje su se u vrijeme rata i strahota u Bosni našle u mračnom vrtlogu iz kojeg se izašlo s mnogobrojnim razaranjima i žrtvama… Sigurno da Rešadu, kao predstavniku, kreativnog dijela populacije nisu ni na kraj pameti bila ta silna mešetarenja, laži i podvale njegovih sugrađana koji su možda tek u vrijeme pravog rata pokazali svoje lice. Rešad je bio hrabar, uporan, nije pokleknuo ni kad je bilo najteže, nije htio da zbog vjere bude izopćen iz svog školskog društva, dapače, odlazio je s njima na izlete, pokumio se, bio je omiljen, a ipak ga je najviše od svega voljela njegova kamera, najviše novca dala mu je njegova videoteka i briga koje će filmove gledati njegovi susjedi, građani, pa čak i oni isti koji su ga kažnjavali zbog neke različitosti. Pa, kako i sam autor Zlatko Lukić kaže: “Život je kino”, pročitavši ovo njegovo izvrsno djelo, uvjerila sam se po tko zna koji put da je to zaista tako. A za film postaviti , režirati, napisati scenarij , jako je puno posla, kao i za napisati ovako čitalački sadržajan, pitak roman dostupan svakoj čitalačkoj publici. Ne znam zašto ali i ja sam se prepoznala u njemu, pogotovo tamo kad glavni junak odlazi na izlet na Tjentište i Dubrovnik, spavao je u istom hotelu gdje i ja kad sam kao osmoškolka išla na izlet putevima AVNOJ-a. Čestitke Zlatku za ovaj, rekla bih filmski roman.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kad hobi postane posao (intervju sa Vladimirom Zupcem)

Vladimir Zubac je jedan od retkih današnjih fotografa sa diplomom, čovek odrastao u umetnosti i oko umetnosti, u porodici i familiji koja je umetnost oduvek shvatala kao deo sebe. Novosađanin, Limanac…čovek sa mnogo talen...
by Redakcija
 

 
 

Indira Jašarević Čandić: A đe ćemo mi sada

Stigli smo u tu tuđu zemlju kao paketi neželjene robe i prijetnje po okolinu. Ljudi su u nas gledali kao da smo svjetsko čudo tek otkriveno. Natovareni torbama i kesama sa stanice smo pratili upustva ljudi koji su nam prona...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Masovne razglednice iz Bosne” Darka Cvijetića

Masovne razglednice iz Bosne, Darko Cvijetić Recenzija: Denis Kožljan A bilo ih je samo 114… razglednica koje je Cvijetić poslao u Belgiju, Švedsku, Njemačku… onim istim dušama koje su uspjele pobjeći iz zlo...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Sanje Raščanin

САЊА РАШЧАНИН избор из збирке поезије Увертира за ход по жици, Пресинг 2017.       УЗМИ ШТА ТИ ТРЕБА   Кавез ребара не пушта да...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za regionalni književni projekat ”Ko su bile naše heroine”

POZIV ZA UČEŠĆE U REGIONALNOM KULTURNO-KNJIŽEVNOM PROJEKTU „NAŠE HEROINE“     Online škola kreativnog pisanja „Enheduana“ i „Književni kutak“ Jasmine Hanjalić upućuju poziv autorima za učešće u...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona