Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Promocije

18. Septembra 2018.
 

Denis Kožljan: ”Masovne razglednice iz Bosne” Darka Cvijetića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Masovne razglednice iz Bosne, Darko Cvijetić
Recenzija: Denis Kožljan

A bilo ih je samo 114… razglednica koje je Cvijetić poslao u Belgiju, Švedsku, Njemačku… onim istim dušama koje su uspjele pobjeći iz zločinačkog okruženja, iz pakla rata… kada je Bosna gorjela. Samo nisu to obične, razglednice, nostalgične slike koje bude lijepa sjećanja, (iako bi autor stihova htio da je to tako), već su to izbrazdane fotografije ljudi koji su ili kao mala djeca još igrajući se plišanim medićima, ili kao odrasli, završavali porazbacani na vrletima zemlje Bosne, gdje nekad davno ipak vladao je mir, suživot, Bošnjaka, Muslimana, Srba.

A onda odjednom, prokiptjela je vrela krv, uzbudile se strasti kao u Raskoljnikova koji je kako znamo počinio strašan zločin. Darko Cvjetić je na svoju žalost okusio kao dvadesetogodišnjak, na vlastitoj koži, sve te mrske ratne strahote i onda duboko proživljavajući kako smrt i streljanje svog Ćiće, lika koji se poput lajt motiva provlači u ovoj zbirci pjesama, tako i stradanje svojih susjeda, rođaka… „masovne sam pisao u ratu i poraću, najćešće potpuno očajan pod svijećom u bestrujici“…zato njegovi stihovi imaju strahovitu moć ratne istine i očaja … Vidljivo je i osjeća se, kako autor ostaje vjeran svom stilu pisanja uporabom mnogih pjesničkih slika, on je na neki način zapravo oživio svaku svoju od 114 pjesama i svakoj želi odati značaj, poštovanje, uzvišenost, ali i istovremeno revoltiran i nimalo optimističan, vraćajući se na masovne grobnice, ne samo u Srebrenici već i dalje, on je razočaran što se istina prava nikako ne otkriva jer i svi mi očekujemo da počinitelji trebaju jedan po jedan doći pred lice pravde… Pa, pita se Darko, gdje mi to živimo, možda u očekivanju Godoa, „kafkamo u mjestu“ i zapravo svi zajedno postajemo taoci jednog procesa.

Budući sam pročitala i Darkovu drugu zbirku pjesama „Konopci s otiskom vrata“, uvjerih se kako je u obje, autor dosljedan u igri riječi koja onda pojačava ton u cijelom djelu, koja naglašava poetsku imaginaciju kada ogorčenost pjesnika dobiva novu i višu dimenziju. Pokušava u cijelom tom vrtlogu porazbanih kosti, dječjih igračaka i bremenitih grbova, pronaći Darko, kao ipak jedna pjesnička duša, neki topao, nježan trenutak, neku ružu , neko zelenilo života u poslijeratnoj Bosni ali previše se nekako vezao, prejako je osjetio mnogobrojne ratne traume pa onda u čitavom tom košmaru uspjeva tu i tamo zapaziti samo pokoju žalosnu vrbu, ostarjelog Pinokia u nekoj od svojih kazališnih predstava, ne može razgovjetno prepoznati u sazvježđu ni Velikog Medvjeda… Zbog cjelokupne situacije autor ovog „jakog“ pjesničkog djela postaje ljut (je li to prava riječ), za njegovo trenutno stanje izmučene duše, zapravo vrlo je senzibilan na svu tu nepravdu pa se onda u takvim momentima , sasvim suptilno, stihom dotiče uspomenama na oca i majku „

Kada svi umremo
Prva će ustati mama,
Da otvori prozore,
Zvat će na doručak,
A nitko neće da otvori…
I onda, nakon svega reći će se: “Nema, nema nadanja među noževima“ (naravno da nema, sve dok umjesto mržnje i netrpeljivosti ne pobjedi ljubav i stisak ruke)… A tko li može znati, hoće li se tako što, uopće desiti…
Ima tu još nešto što moram reći, a što me fasciniralo i što zapravo stilski pripada postmodernizmu. Prije svega tu su prisutne inverzije, ali s posebnim zadatkom i poukom, pa onda slike: “nakupine straha, udovi, bubrezi, kremacija angela, „duša je bjelanjak dok iscuruje u gnijezdu (ovdje se Darko osvrće na pjesnike u ratu). Zatim je tu i slika Zime, na goblenu u bakinoj sobi, očev voćnjak, a koja simboliziraju mir i toplinu.
Približavanje smrti dato je u stihovima:
Metar bez mene
Metar bez tebe… ruševine, na psima vidjelo se da će kosti biti svuda… „bolnice smrde… groblja mirišu“
Suprotnosti: crvene boje muzike-oči nedavno batinanih ljudi
I na kraju, šta reći? Tko može tako istinito, toliko istinito do gola, ispisati kroz stih, jednu crninu povijesti, nego onaj tko se vlastitim prisustvom mogao uvjeriti u strašnu smrt nedužnih, o divljačkom pohodu zvijeri poremećenog uma koji se nikada možda nisu pokajali za učinjene strahote ili bar poput Raskoljnikova preispitivali svoju savjest.

Čestitam stihoklesaru na njegovim upečatljivim slikama i razglednicama koje i nisu toliko vizuelno lijepe ali negdje u sebi nose duboku poruku i pietet prema onima što su nevini trunuli na obroncima zemlje velikih ljude, zemlje Bosne.


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

57 engleskih riječi koje trebate znati za rad na računaru

Већином старији људи, али богами и млађи, па чак и они који завршавају факултете не могу да се навикну на рад на рачунарима је...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Žakline Mančić

Žaklina Mančić   More   Pred osvit zore, nemirno more. Posmatram talase. Nervozno kvase krotko kamenje. Lupaju o stenje, ritmicno, ljuto. Daleko, napucini, Sunce se, čini, trudi da probije oblak. Nejak, izmučen z...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: Avlija

Denis Kožljan   AVLIJA   dokaz jednog vremena, svjedočanstvo koje traje, “Prokleta”samo u stranici davnih dana, sadašnjost sadržana u zrnu kafe i kocki šećera, porušenih zidova, slobodom okupana, u ...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Rijada Arifovića

Rijad Arifović   Šutnja   U sumrak na putu od pamuka sreo sam čovjeka koji je stihovima kovao sablje ukrašene čipkama riječima koje su mirisale na jabuke potapao španske lađe Ne rekosmo ništa šutnjom ispisas...
by Redakcija
 

 
 

Adisa Muhović: Čaj od dunje

Adisa Muhović   Čaj od dunje   Draga majko, voz je stigo u Njemačku i sa njim ja. Spavo sam sinoć na stanici, ali ne brini. Ljeto je i nisam nazebo. Znam da se sekiraš, ali nemoj, kad ti ja velim. Ovdje je sve no...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona