Masovne razglednice iz Bosne, Darko Cvijetić
Recenzija: Denis Kožljan
A onda odjednom, prokiptjela je vrela krv, uzbudile se strasti kao u Raskoljnikova koji je kako znamo počinio strašan zločin. Darko Cvjetić je na svoju žalost okusio kao dvadesetogodišnjak, na vlastitoj koži, sve te mrske ratne strahote i onda duboko proživljavajući kako smrt i streljanje svog Ćiće, lika koji se poput lajt motiva provlači u ovoj zbirci pjesama, tako i stradanje svojih susjeda, rođaka… „masovne sam pisao u ratu i poraću, najćešće potpuno očajan pod svijećom u bestrujici“…zato njegovi stihovi imaju strahovitu moć ratne istine i očaja … Vidljivo je i osjeća se, kako autor ostaje vjeran svom stilu pisanja uporabom mnogih pjesničkih slika, on je na neki način zapravo oživio svaku svoju od 114 pjesama i svakoj želi odati značaj, poštovanje, uzvišenost, ali i istovremeno revoltiran i nimalo optimističan, vraćajući se na masovne grobnice, ne samo u Srebrenici već i dalje, on je razočaran što se istina prava nikako ne otkriva jer i svi mi očekujemo da počinitelji trebaju jedan po jedan doći pred lice pravde… Pa, pita se Darko, gdje mi to živimo, možda u očekivanju Godoa, „kafkamo u mjestu“ i zapravo svi zajedno postajemo taoci jednog procesa.
Kada svi umremo
Prva će ustati mama,
Da otvori prozore,
Zvat će na doručak,
A nitko neće da otvori…
I onda, nakon svega reći će se: “Nema, nema nadanja među noževima“ (naravno da nema, sve dok umjesto mržnje i netrpeljivosti ne pobjedi ljubav i stisak ruke)… A tko li može znati, hoće li se tako što, uopće desiti…
Ima tu još nešto što moram reći, a što me fasciniralo i što zapravo stilski pripada postmodernizmu. Prije svega tu su prisutne inverzije, ali s posebnim zadatkom i poukom, pa onda slike: “nakupine straha, udovi, bubrezi, kremacija angela, „duša je bjelanjak dok iscuruje u gnijezdu (ovdje se Darko osvrće na pjesnike u ratu). Zatim je tu i slika Zime, na goblenu u bakinoj sobi, očev voćnjak, a koja simboliziraju mir i toplinu.
Približavanje smrti dato je u stihovima:
Metar bez mene
Metar bez tebe… ruševine, na psima vidjelo se da će kosti biti svuda… „bolnice smrde… groblja mirišu“
Suprotnosti: crvene boje muzike-oči nedavno batinanih ljudi
I na kraju, šta reći? Tko može tako istinito, toliko istinito do gola, ispisati kroz stih, jednu crninu povijesti, nego onaj tko se vlastitim prisustvom mogao uvjeriti u strašnu smrt nedužnih, o divljačkom pohodu zvijeri poremećenog uma koji se nikada možda nisu pokajali za učinjene strahote ili bar poput Raskoljnikova preispitivali svoju savjest.
